PERSONALIZIRAJ

COLORS

RESETIRAJ

2014/8811069.jpg

OBJAVLJENO

  • 02.04.2014.

AUTOR

  • Danica Folk

PREGLEDANO

  • 3484 puta

PODIJELI

Žabe i budale

«Stvari ne vidimo kakve jesu. Stvari vidimo kakvi jesmo.»
Anaïs Nin

Ova blago rečeno «intrigantna» spisateljica, kojoj reference nećemo pronaći u katoličkim knjiškim krugovima (gdje ona ni sama vjerovatno ne bi voljela biti), ovom svojom izoštrenom strelicom istine kao da pogađa jednu vrlo konkretnu bit kršćanske poruke. Iako u svojoj biografiji nema baš ničega čime bi imponirala, s pravom zahtjevnim katoličkim načelima uzornog života, ipak moram (i želim) joj priznati da je, slučajno ili namjerno, pogodila u srčiku onoga što bi svi mi «pravi kršćani» morali moći shvatiti. 

Priznat ću vam odmah, sličan se citat može naći i u djelima puno «pitomijih», neki bi rekli «možda prikladnijih» autora, te iako sam za ono što ovim tekstom želim reći mogla upotrijebiti nekog puno- ili makar polu-vjernog mislioca, izabrala sam nju upravo iz razloga što bih i sama voljela početi otvoreno priznavati i sebi samoj i svijetu oko sebe da istine možemo naći u svakom životu, u svakoj struji, u svakoj prilici. Složili se ili ne, slijedi vam kratak osvrt na poduku koju ova misao nudi svakom kršćaninu otvorena srca. 

Tom rečenicom ona poziva nas - koji želimo tako kročiti ovom zemljom - na kronično i ustrajno pročišćenje srca. Iako će nam njena kratka uputa progovoriti prvotno o slobodi promatranja svijeta, potom možda o potrebi poniznosti u suđenju braći koje vidimo manje svetima od sebe ili možda o pozivu na iskreno odbacivanje svojih jalovih predrasuda, čini mi se vrlo podatnom za svrhu prokazivanja jedne tipično kršćanske mane koju pronalazim kako u sebi samoj tako i u drugima za koje znam da se bore za potpunost u svom kršćanstvu. A ta mana je: nevjera.

Želim ju dakle iščitati kao poziv na pročišćenje vlastite slike Boga. Pritom smo budale iz naslova upravo svi mi koji nismo krenuli na put čišćenja srca, iako nam je posve jasno rečeno da ćemo jedino takvi Boga gledati.

Složit ćete se kako ponekad suviše lako zaboravimo kakav je taj naš Bog u kojeg, tvrdimo, vjerujemo. Držimo tu svoju rutinu, više ili manje pobožno, ali iza toga zapravo zjapi prazan prostor koji ne odgovara na naše molitve, ne daje utjehu u trenutku kada ju tražimo, nema sluha za naše istinske potrebe srca. No to nije Bog. To je naša nehrabra slika Boga. To je slika naše plahosti u vjeri, ili odvažnije rečeno – to je naša nevjera. Bog je tu. S nama Bog mu je ime. Do njega riječi ne putuju dugo i teško, kao da bi on prebivao u nekoj udaljenoj galaksiji, i ne treba mu nabrajati potrebe našeg srca kao da ih prvi put susreće. On se okućio nama, uzeo nas je za svoj dom, za svoje svetohranište, za svoju zaručnicu, za prijatelja kojem želi pokazati svoje veliko lice. Prosuo je sebe ovim svijetom. Sve što je stvorio od sebe je stvorio. Čovjeka je čak uspio prema svojoj slici napraviti. On želi biti blizak s tobom na svaki njemu znani način. I želi ti biti Bog. 

Na tebi je da se sretneš sa sobom i vidiš: dopuštaš li mu toliko - da bude tvoj Bog? Imaš li srce doista sposobno za vjeru? I da se već jednom pošteno propitaš: što je to što se u meni treba preobratiti kako bi taj moj silni Bog kod mene konačno došao na svoje? 

Prvi i jedni korak koji moraš napraviti sam u svoja četiri zida je: povjerovati. Povjeriti mu se. Konačno se predati uključno sa svim svojim beskorisnim analizama i punim gasom svog srca zaletjeti se u susret tom živom Bogu, koji te beskrajno nadilazi i jednako tako voli. 

Povjerenje u Boga ne postiže se znanjem o njemu i ne dolazi kao posljedica konačno odgovorenih pitanjanaših više ili manje mudrih idejnih konstrukcija koje stavljamo pred njega. Baš naprotiv, upoznat ćemo ga tek tada kada mu damo puno povjerenje. A za to nisu potrebni nikakvi uvjeti. Povjerenje je bezobrazno jednostavno. Često se pravdamo da sad nije pogodan trenutak, sad imam previše briga u životu, previše otvorenih bitki, opterećuju me neke stare krivnje, život mi je zbrkan... kad se to sve sredi, onda ću se fino na miru posvetiti Bogu. Ali Bogu uopće ne smeta tvoj kaos. Dapače. Bog te sa svim tvojim slabostima cijeloga grli. Kroz njih te ljubi. Preko njih te upravo i privlači k sebi. Ti si taj koji ih ne zna prihvatiti, ne on. Jedina stvarna prepreka za puninu vjere nalazi se u tebi. Nisi ohrabrio svoje srce za tu neizrecivu stvarnost.

Jedna stara priča kaže kako je neki miš bio u stalnoj tjeskobi zbog straha od mačke. Neki mu se mađioničar putem smilovao i pretvorio ga u mačku. No odmah se počeo bojati pasa. Zato ga je mađioničar pretvorio u psa. Onda se bojao pantere. Mađioničar ga je, već nevoljko, pretvorio u panteru a ovog je tada, što drugo, obuzeo strah od lovaca. Mađioničar se na kraju priče predao. Ponovo ga je pretvorio u miša konstatirajući: Ništa ne mogu učiniti da ti pomognem, budući da imaš mišje srce.

Jedna druga priča, na prvu od ove neovisna, govori o suprotnoj krajnosti upravo istog fenomena.

Otac je svojoj dvanaestogodišnjoj kćeri ponudio da joj plati ako pokosi travnjak. Djevojčica se ozbiljno dala na posao i do večeri čitav je travnjak bio lijepo pokošen-čitav, osim jednog povećeg travnatog čuperka u kutu.Kad joj je otac rekao da joj ne može platiti iznos koji su dogovorili jer nije pokosila čitav travnjak, djevojčica odgovori da se ona tad rado odriče novca, ali onaj dio neće pokositi. Čovjek je bio radoznao i pretražio je nepokošeni dio travnjaka. A tamo je u sredini sjedila velika žaba krastača. Djevojčica je bila previše nježna srca da bi kosilicom prešla preko žabe. Jer gdje je ljubav, tamo je nered.

Ako se još uvijek nisi ludo zaljubio u Boga u kojeg vjeruješ, počni hitno čistiti svoje srce. I jednom kad doista kreneš tim putem, za sve ostalo ne brini. Tvoj Bog takvim srcima ne može odoljeti.

Short URL:



U izradi, molimo za strpljenje. Hvala!