PERSONALIZIRAJ

COLORS

RESETIRAJ

2014/emptytomb.jpg

OBJAVLJENO

  • 24.04.2014.

AUTOR

  • Danica Folk

PREGLEDANO

  • 2681 puta

PODIJELI

Uskrsnućem protiv suvišnih masnih naslaga

Čuli smo već za informaciju da Bog oživljuje mrtve. Prvo je, kroz stoljeća svoje postupne objave, nekolicinu preminulih vratio u zemaljski život, a potom, pred kraj Knjige, i sam uskrsnuo. Njegovo uskrsnuće je bitan članak naše vjere, članak koji smo mi u stanju "mrtvi-hladni" repetirati pri 'ko zna kojem po redu izricanju svog vjerovanja. I koliko god da smo naizgled ležerni u vjeri u uskrsnuće, toliko se više oni koji kažu da ne vjeruju najviše čude upravo tome u našoj vjeri. Njima je dakle samo uskrsnuće njena najnevjerojatnija stavka. A nama? Možemo li reći da smo mi kršćani, po svojoj vjeri u uskrsnuće, doista najodvažniji u domeni čovječanstva, jer smo sposobni za potpuno povjerenje u pozitivan ishod pitanja konačnog smisla ovog našeg ljudskastog postojanja? Možemo li uopće posvjedočiti da smo se iskreno suočili sa ovom bitnom, najbitnijom stavkom naše vjere, i u njoj pronašli čvrsto sidro svoje "blažene nade"? 

U jednom svom zapletenom romanu koji me kako odmiče sve više raduje, pisac Julian Barnes imaginira razgovor, da pojednostavimo, jednog određenog vjernika i jednog određenog nevjernika. Prvi izjavljuje kako on vjeruje u neku vrstu opstanka nakon smrti. Drugi pak kaže, što se njega tiče, hvala na pitanju, on ni ne želi opstati. Prvi mu potom blago ali čvrstim stavom odgovara da, ukoliko je opstanak već dogovoren, on ionako neće imati izbora. Julian Barnes, svojom zavidnom vještinom za «obratni humor» zatim dodaje: 

"Bijes uskrslog ateista, to bi vrijedilo vidjeti!"

Hoće li se ateisti pri uskrsnuću doista ljutiti na Boga što ih nije prepustio ništavilu kojem su se usrdno, iz raznih motiva nadali, ili će se ljutiti na sebe što su iz neke svoje specifične tvrdoglavosti propustili biti dio slavljeničke ekipe? Hoće li se uopće ljutiti, ti većinski ljutnji skloni ateisti? Ili će se, u milini gledanja svog Stvoritelja, kojeg po prvi puta susreću, i sami rastopiti od te silne Ljubavi, nekima već i za ovog životanaslutljive?

Misli me dalje vode do obratne pozicije: iznenađenje uskrslog vjernika. Dragi Barnes, to ti je tema za cijeli jedan novi roman. Posthumno čuđenje svojom uskrslom činjenicom onih koji su za života barem jednom tjedno čvrsto tvrdili kako vjeruju i u Isusa Krista koji je raspet, umro i pokopan, a zatim uskrsno tri dana nakon toga, te kako će i oni ne samo dušom već i svojim tijelom uskrsnuti. Doista, cijeli smo svoj život imali vremena za iskreno, opušteno i čvrsto povjerovati u to što govorimo, a koliko li će se nas opet sasvim pošteno iznenaditi.

No dok smo još tu, pokušajmo iskreno ući u puninu stvarnosti uskrsnuća i njegovog značenja za ovaj podnebeski život. Zavirimo kratko pobliže u jednu od tih situacija za koje znamo da su se već odigrale, primjerice u uskrsnuće Lazara. To je dakle priča o nekom čovjeku koji je bio bolestan i jednog je dana i umro. No nakon što je par dana bio pokopan, on je ponovo oživio. Ustao je iz svoje grobnice onako zamotan u zavoje i ručnike, kako su tada običavali pokapati pokojnike, i nakon što su ga odvezali i odriješili tih krpa, on ode kući i nastavlja gdje je stao; sjedne možda za stol da štogod pojede, možda se ipak prvo osvježio i oprao od te grobne prljavštine, ili je nastavio s nekim poslom u radionici koji je taman prije smrti bio započeo. Našem je razmaženom umu, natrpanom virtualnih mogućnosti kompjuterske, režijske ili literarne tehnike, ova priča tek srednje zanimljiva kombinacija sadržaja s očekivanim prevratom fabule. I teško da nas ona može dirnuti ako ne povjerujemo da je svaka riječ istinita. No ako povjerujemo, onda nas doslovno obara s nogu. Zamislite kojeg svojeg dragog pokojnika, baku, oca, prijatelja, kako se vraća s gradskog groblja na kojem ste ga vrlo tužni ostavili, otresa prašinu s ušiju i nastavlja svoje svakodnevne brige. Nemoguće? Nije nemoguće ako je u blizini Isus.

Ono što On čini nama je nemoguće vjerno i zamisliti. No je li poanta vjere u uskrsnuće iscrpljena u tome da je Isus svemoguć, da je preživio Petak, da ćemo vječno s Njim živjeti ili pak u tome da On uslišava naše molbe upućene mu s velikom vjerom? Možemo li se ipak usuditi zaći malo dublje, sići u one dublje odaje duše, gdje leže neki naši mrtvi Lazari koje smo odavno sahranili, gdje smo se s mnogočime već pomirili, tamo gdje smo neke stvari proglasili naprosto nemogućim, neke dobro zaključali da nas više ne posjećuju u svijesti. Je li tamo potrebno navijestiti Evanđelje? 
Imamo li i mi živi u čemu uskrsnuti?

Svatko od nas živih vjernika nosi u svojim dubinama neku začahurenu ostavštinu života u koju još nije pustio Isusa. Te masne naslage duše kojih se još nije uspio riješiti. I u meni čami jedna takva nakupina. I ja u jednom sloju svoga bića nisam povjerovala tom predivnom Evanđelju. Isus to zna, i Njega to ne plaši. On mirno sve dublje i dublje poziva. 

Ljepota Radosne vijesti stoji i u tome što uvijek smijemo iznova počinjati. I što uvijek smijemo sve dublje vjerovati. Svaki je dan našeg života nova prilika da svom svojom širinom, visinom, dužinom i težinom povjerujemo da je Bog daleko veći i od nas i naših čahura. 

Otvorimo sve svoje prozore Bogu. Pustimo Mu konačno svoje pomirenosti s besmislom i suhoćom života. Pustimo Mu sve svoje nemogućnosti. Pustimo Mu strahove koje smo zakopali, želje koje smo ubili, tajne koje skrivamo, tragedije koje ne prepričavamo, pustimo Mu svoju pustinju, svoje zidove, grijehe, mržnje, svoje nesreće i svoje sreće koje bojažljivo čuvamo. Sve ono što mislimo da će uvijek biti samo naša stvar i da On s tim ne može ništa. Pustimo Mu da s nama čini čuda, onako kako On to želi. 

Dajmo Mu već jednom te svoje suhe kosti da ih oživi, dajmo Mu se - da nas uskrisi u svakom našem atomu.

Short URL:



U izradi, molimo za strpljenje. Hvala!