U vezi, a jednako tako i kasnije u braku, veliki problemi nisu veliki problemi. Oni mali problemi su zapravo veliki. Joj, odmah na početku kompliciramo, nije jasno koji su to veliki, a koji mali problemi. Ajmo zato ispočetka: veza i sama ljubav nisu ugrožene velikim stvarima, nego onim malenim: ovdje mala bezobzirnost, ondje loša riječ ili uzbuđeno prepiranje, ondje opet ledena tišina ili jedna vrsta borbe za vlast s obzirom na ovu ili onu stvar. I eto od „malih“ problema koji se nakupljaju dolazimo do „velikog“ problema. Ono što narušava vezu narušava i „utišava“ ljubav jesu upravo te malene sitnice koje se na prvi pogled ne čine opasne. No, možemo li ih izbjeći? Kad bismo bili anđeli s lijepim bijelim krilima, mogli bismo. Ali, budući da nismo, ne možemo. No, možemo i trebamo se truditi da toga bude što manje, a onda kad se pojave da znamo ispravno postupiti i time „onesposobiti“ opasnost. Kako? Pa, nama vjernicima može pomoći iskustvo ispovijedi, te to iskustvo i taj način ponašanja možemo preslikati na međusoban odnos djevojke i mladića, ili žena i muža. To je svakodnevno priznanje grešaka i svakodnevno opraštanje. To je životna „igra“ u kojoj se obje strane stalno izmjenjuju u ulogama: sad si onaj koji ispovijeda, a u drugom trenu već onaj koji se ispovijeda, tj. sad si onaj koji oprašta, već u drugom trenu onaj koji oproštenje treba. I tako u krug. Ta „ispovijed“ je vrlo važna. A nje nema bez sposobnosti priznavanja pogrešaka. Kad pogriješiš, potrebno ti je „oružje“ kojim ćeš se obraniti. A nema boljeg „oružja“ koje bolje razoružava drugu stranu od priznanja pogreške. Dođeš nervozan ili nervozna, kažeš nešto što nisi trebao. Kad to shvatiš, ispričaj se. Vjeruj, drugu stranu to „razoružava“. I samo još jedna usporedba s pravom ispovijedi. Franjevac koji je predavao vjeronauk muškoj polovici autora ovih redaka, a koji je rano otišao ususret Ocu, fra Damir Cvitić (1970-2009), imao je specifičan način ispovijedanja i davanja pokore. Govoreći nama mladima o odnosu prema roditeljima, kazao je da kad mu dođe netko i ispovjedi da je bio loš prema npr. majci, pokora nije toliko i toliko Oče naša, već: „Imaš 10 kuna? Imam. Super, odi i kupi materi ružu!“ (U međuvremenu su ruže poskupile, sad ti treba 15-20 kuna). Primjenjujući to na ove muško ženske odnose, to bi značilo isto: Rekao si što nisi trebao curi? Kupi joj ružu, donesi, ispričaj se. A može ruža i bez razloga, nije to grijeh. Ti si rekla što nisi trebala? Kupi mu Sportske novosti ili naruči ćevape, isprika uz to super ide. Već ste u braku? Operi suđe taman kad je mislila da ona treba. Promijeni žarulju umjesto njega. (Na nas se ovo ne odnosi, zbog smotanosti muške strane, te neke „majstorske poslove“ kod nas radi ženska strana. A neke druge za koje bi se očekivalo da radi ženska strana, onda radi muška). Počeli smo s time da sitnice uništavaju vezu. Jednako tako, sitnice izgrađuju vezu. Život je prepun sitnica. Pitanje je samo kojih je više. Potrudi se da bude što više onih koje izgrađuju, a manje onih koji urušavaju.

Dok pišemo ove retke, muška strana je, bez ikakvog razloga, posve iznenada, i bez ikakve krivnje, od ženske strane dobila redak velike čokolade. Koje li radosti. E to je ljubav. Posve jednostavna. Vidite kako je jednostavno voljeti.

P.S. Da ne bi bilo neke „teološke zabune“, a mi postali krivovjerci, samo kratko pojašnjenje: ova slikovita ispovijed nikako ne zamjenjuje pravu. Svaki grijeh je narušavanje odnosa prema bližnjemu i prema Bogu. Stoga je potreban popravak odnosa s bližnjim (gore opisana „ispovijed“), ali i barem jednako toliko, ako ne i više, potreban je i popravak tog odnosa s Bogom („prava“ ispovijed).