Ženski dio ovog para se sjeća da je kao mala imala medu kao omiljenu igračku. Bio je to mamin medo, već pomalo ofucan. Kada je malo porasla dobila je drugog medu. Ovog puta od svog momka, kasnije zaručnika, danas muža. Zvao se Miško. Medo, ne momak. I taj medo se vremenom ofucao. Svaku večer ga je grlila. Nije ga gotovo nikad ni prala koliko joj je bio drag, ne daj Bože da nema medu da ga može zagrliti. Tako je to bilo s medom... :) No onda u životu dođe i treći medo. :) Možda ne medo onakav kakvog je prije imala, nego živi medo, jedna osoba, čovjek od krvi i mesa. I tu osobu toliko zavoliš, odjednom, toliko ti uđe pod kožu, da bez nje više ne možeš. Stalno misliš o njoj, govoriš o njoj, brineš o njoj. Jednostavno ti postane centar svijeta, ali prekrasni centar svijeta koji tvojem životu daje smisao, radost, jednostavno te potpuno ispuni. Iako nije baš kao medo da ne stvara nikakve nezgode, ali opet dobro... :) Medo ipak nema tako prekrasan osmijeh koji sve muke briše u trenu. :)

Nažalost, nemaju svi tu sreću da ta priča ima sretan nastavak. Nekada, tu radost života netko prekine, kako je i zapisao jedan novinar, sigurno ga znate, Siniša se zvao: „Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.“ Kaže, ni sjene više nema, nema ničega. Sve je srušeno, uništeno. Od radosnih osmijeha ne čuje se više ništa, samo fijuk vjetra. Ne želimo ponovljenu prošlost za našu Domovinu, želimo živjeti sigurno, u radosti naših prvih ljubavi, radosnim okicama djece, smiraju dana i zalasku sunca, valovima mora i zlatu žitnica. Najveće blago na svijetu, to neprocjenjivo blago, ljudski život, radost nevinog života, danas i nije baš na cijeni. Nažalost, više cijenimo imamo li markiranu robu, dobre aute, motore, putovanja, a svoj život tako malo cijenimo, što možemo udahnuti zrak, što imamo krov nad glavom, hranu koju ćemo pojesti, osobe koje nas vole, radost u obitelji, mir srca... Djeca i mladi, njihove majke i očevi u Iraku, Siriji i po čitavom Dalekom istoku nemaju ništa od toga, ni ono najosnovnije za dostojan ljudski život. Imaju borbu za goli život, i to ako imaju sreću, ako im već nisu nemilosrdno oduzeli živote na najgrublji mogući način. Dragi mladi, već imate u svojim rukama svoje najveće blago, svoj život. Neka taj život bude ispunjen dobrim djelima, ljubavlju i zahvalom za sve što imamo i jesmo, a ujedno u toj zahvali sjetimo se svih onih koji nemaju čak ni pravo na život samo zato što su kršćani. Molimo da prestane ubijanje nedužnih ljudi, djece i mladih, molimo da niti jedno dijete ne ostane bez svoga meda, svojih braće i sestara, bez svojih roditelja i doma. Molimo da svaki čovjek, svako dijete raste u miru i radosti svoje obitelji, jer život svakog čovjeka, tvoj život, najveće je blago na svijetu...