Četrdeset i sedam. Prošli smo put u kolumni spominjali matematiku, ovaj put kolumnu započinjemo brojkom. Očito krećemo u opasan samoubilački napad da nam nitko ne čita kolumne. Ipak, ovaj put nećemo o brojevima. Onaj broj na početku je samo broj dana koliko je prošlo od pohoda pape Franje Sarajevu. Znamo, dosta je to vremena, ne možemo se pohvaliti aktualnošću dok pišemo o nekom događaju od prije 47 dana, no za neke stvari nije loše da se dojmovi slegnu.
Bili smo oboje tamo, imali smo priliku vidjeti papu. Doživjeti taj susret, a sada taj doživljaj nekako iznova proživjeti pišući ovu kolumnu. I kroz taj doživljaj opisati kakvu zapravo Crkvu sanjamo, kakvoj Crkvi se nadamo i radujemo. Ovog papu smo vidjeli oboje, prethodnu dvojicu nismo oboje, ali jedna strana od nas dvoje jest, pa smo kao dvoje teologa (neobična kombinacija bračnog para) pričali o doživljaju Crkve upravo kroz osobe koje su vršile službu Petrovog nasljednika.
Oboje smo rođeni u vremenu pontifikata Ivana Pavla II., za oboje taj čovjek nije samo papa, nije samo genijalac, nije samo svetac, već je jednostavno i pojam papinstva. Bez obzira koliko papa se izmijeni u njihovom životu, većini ljudi papa njihovog djetinjstva ostaje pojam papinstva. Tako je i nama. Bio je poseban doživljaj vidjeti ga u Dubrovniku. Kasnije se vidjelo papu Benedikta, sada papu Franju, no u Dubrovniku se vidjelo jednostavno Papu (s ovim velikim „P“). U njemu se osjetila ona slavenska pristupačnost, ljudskost, nosio je sliku Crkve koja se otvara svijetu, trči mu ususret ne gubeći ništa od svoje biti.
Zatim je u Zagreb došao papa Benedikt. Simbol snažne Crkve. Kad ga ugledaš pred sobom, znaš da gledaš papu. Da gledaš nasljednika sv. Petra. Onoga tko je Božji namjesnik na zemlji. Osjećaš strahopoštovanje, radost da imaš čast vidjeti ga uživo.
Papa Franjo je toliko medijski popularan, stalno ga se vidi na televiziji, po portalima, itd. Stali smo uz ogradu, iščekujući da papa Franjo prođe. Pitali se kako će biti ugledati tog medijski sveprisutnog papu. Kad ono ništa. Nemaš osjećaj da pred tobom prolazi papa, nego da prolazi neki „običan“ lik kojeg si sreo u prolazu (zanimljiv jedino po tome što ima neko neobično i fora auto). Nema onog strahopoštovanja, osjećaja moći, snage. Ništa posebno. No zapravo to je slika Crkve kakvu sanjamo, kojoj se nadamo, i koju zapravo kroz pontifikat ovog genijalnog pape doživljavamo. Slika jadne Crkve. Nemoćne. Siromašne. Pogažene. Slabe. Pogubljene. Možda su ovo malo preteške riječi, ali takvu Crkvu sanjamo. No, takva Crkva je zapravo nevjerojatno moćna, snažna i „bogata“. Crkva sposobna u ovaj ranjeni svijet donijeti Njega samoga. Njega koji je najveću snagu pokazao postavši ranjivim čovjekom. On, svemoćni i vječni Bog postao je jadni i bijedni čovjek, po kriterijima ovog svijeta završivši tragično: mučen i pogubljen na križu. No upravo u svom raspeću bio je najmoćniji i najsnažniji.
Poznati katolički moralni teolog Bernard Häring je kazao da vjernici ne smiju sebe doživljavati kao zdrave liječnike. Mislio je na liječnike koji su zdravi tj. bez grijeha, te kao takvi ozdravljaju ovaj bolesni (dakle grešni) svijet. Rekao je da je kršćanin zapravo „ranjeni liječnik“. Netko tko je dužan donositi u ovaj svijet Boga, „liječiti“ ovaj svijet, ali svjestan da je i sam „ranjen“. Upravo u toj ranjenosti, malenosti, nemoći i pogaženosti Crkva je najsnažnija. Čovjek je ne osjeća hladnom i dalekom, nego bliskom.
Možda ste primijetili da je papin pastirski štap na misi bio oblijepljen ljepljivom vrpcom. U transportu do Sarajeva se očito polomio, pa ga je trebalo popraviti. Neki „ultra“ katolici u tome su prepoznali znak, znak oslabljene Crkve u vremenu pontifikata pape Franje. I ovo dvoje teologa koji pišu ove retke u tom polomljenom štapu vide simboliku. Suvremeni (a i ne samo suvremeni) čovjek je „polomljen“ grijehom. I ne samo grijehom. Možda je „polomljen“ nezaposlenošću, ili prijetnjom deložacijom. Možda je „polomljen“ kreditom u švicarskim francima. Nedavno prekinutom vezom ili čak neuspjelim brakom. Prikupljanjem plastičnih boca u ranu zoru da ga ne vidi netko koga zna. Polomljen padom na ispitu koji mu je omogućavao upis na iduću godinu faksa. I tek „polomljenu“ Crkvu može doživjeti svojom, sebi bliskom. Priznajmo, svatko od nas je nečim u svom životu bio ili jest „polomljen“. Upravo zato takva Crkva postaje bliska Crkva. Takvu Crkvu sanjamo. Takva Crkva se sada ostvaruje. Jadna, bijedna, siromašna, ranjena! Polomljena!
P.S. Ovim nipošto ne „uspoređujemo“ trojicu spomenutih papa. Ne uzdižemo jednog više od drugih. Duboko vjerujemo da Crkvu ne vodi niti jedan papa, nego Duh Sveti, te da je svaki papa dar Duha Svetoga Crkvi tog trenutka. U povijesnom trenutku u kojem je živio i djelovao Crkvi je bio potreban Ivan Pavao II. Nakon njega nam je bio potreban veličanstveni teolog (vjerojatno najveći živući katolički teolog) papa Benedikt. Sadašnjem trenutku očito je potreban papa Franjo.
