Ne tako davno oboje smo, s razmakom od nekoliko mjeseci, proslavili 30 godina od jednog od najvažnijih događaja naših života. Cijelih 30 godina od trenutaka kada smo postali dio Katoličke Crkve, 30 godina od naših krštenja. Zanemarit ćemo podatak da to znači da smo zakoračili u četvrto desetljeće života, ostat ćemo na ovoj duhovnoj računici. :) Idealna prilika za postaviti sebi pitanje: „A zašto smo (još) katolici? Je li to uopće važno, ma je li potrebno?“ Jedan kolega iz srednje škole je, kad god bismo iz bilo kojeg predmeta (posebno matematike) učili nešto novo, pitao: „Čemu to?“, tj. čemu će to meni u životu služiti. Npr. diferencijalne jednadžbe višeg reda, ili pak matematički zadatak tipa: „Lete dvije ovce, jedna žuta, druga desno. Koliko košta kilogram sira ako jež ima 7 godina?“  Isto pitanje „Čemu to?“ se može postaviti s pripadništvom jednoj instituciji kao što je Crkva: „Čemu to? Čemu to pripadanje Crkvi?“

Ne mislimo da je Crkva savršena, nepogrešiva, da je samo divna i krasna. Pa kako bi i bila kad osim božanske dimenzije ima i nas ljude, slabe, bijedne i grešne. No, ponosni smo što smo njezin dio. Volimo je ne jer je savršena, nego jer je naša. Naš Patrik je u fazi kad mu je jedna od dražih riječi „moje“. Kad uhvati neku igračku kao svoju, kad kaže „moje“, nema šanse da mu to uzmeš. I to je često neka stara, polupolomljena igračka, baš za takvu će najčešće reći „moje“ i čvrsto stisnuti. Kad se u parkiću zarati s nekim prijateljem oko svog bagera, kad ga stisne (bagera, ne prijatelja), trebaš biti mješavina Sylvester Stallonea i Arnolda Schwarzeneggera da mu ga uzmeš, kako bi spriječio daljnju eskalaciju sukoba.

Tako je i Crkva „naša“. Često nesavršena, grešna, ali je naša. I volimo je. I uvijek ćemo joj pripadati. Iako nesavršena, često je tako divna, po mnogim divnim ljudima koji je čine boljom, svetijom. Koji nas „obične“ svojim primjerima potiču

Ovih dana aktualna je tema filma „Spotlight“. Kako i ne bi kad je prije tri dana osvojio Oscara za najbolji film. Prikazuje novinarsku ekipu Boston Globea koja 2002. godine otkriva i istražuje slučajeve seksualnog zlostavljanja od strane svećenika Bostonske nadbiskupije, ali i zataškavanje istih od strane nadbiskupa. Možda će neki reći da je film protucrkveni, da izvlači samo ono loše. No, mi ne mislimo tako. Svjesni smo da su i te stvari nažalost dio Crkve. One institucije koju volimo, kojoj pripadamo. I da ispravan odnos prema Crkvi nije put zataškavanja, nego put iskrenog odnosa prema onom što ne valja u Crkvi. A nije da sve valja. Krajnosti su uvijek loše. Tako neki misle da je u Crkvi sve divno i krasno. Drugi pak misle da u njoj ništa ne valja. I jedni i drugi su poprilično daleko od istine. Mi bismo rekli da su oni koji misle da ništa ne valja dalji od istine nego što su oni koji misle da sve valja, no svakako i jedni i drugi su u krivu. Crkva kao zajednica vjernika ima i svoju svetu i svoju grešnu dimenziju. Svaki dan je nova prilika da prepoznajemo u Crkvi onu svetost i ljepotu prisutnu u njoj, te da nam bude poticaj da autentičnije živimo svoju vjeru. Svaki dan je prilika da se susretnemo i s onim grešnim stranama Crkve, kako bismo lakše u sebi prepoznavali slabosti i trudili se to odstraniti iz svojih života.

Dragi naši mladi prijatelji, dragi čitatelji, ne bojte se ljubiti Crkvu. Pripadati joj do kraja. Prihvatiti je do kraja. Nekoga se ne ljubi jer je savršen, nego jer ga volimo. Jer u njemu otkrivamo dio sebe. I ne odbacujemo ga kad nije onakav kakav mislimo da treba biti, nego se trudimo da postane bolji. Po nama i s nama može postati bolji. Nažalost s nama i po nama može postati i lošiji. Znamo što nam je odabrati, tj. što nam je odabirati svakog dana iznova: truditi se da Crkva s nama i po nama postaje bolja.