PERSONALIZIRAJ

COLORS

RESETIRAJ

2014/marko.jpg

OBJAVLJENO

  • 23.04.2014.

AUTOR

  • Marko Soldo

PREGLEDANO

  • 2733 puta

PODIJELI

Marko: Pa ako ćemo iskreno, moj župnik je "kriv"!

Mladić od svega sedamnaest godina krenuo je u nešto nepoznato. Ne znaš što očekivati i koga, što ćeš to točno trebati raditi? Kakve su to osobe s kojima ćeš provoditi kako si saznao nekoliko vikenda, s kojima ćeš dijeliti vrijeme, sobu, hranu, razmišljanja, molitve. Upoznavši ih shvatio sam da smo svi različiti, nismo kako bi se reklo „na isti kalup“ osobe. Formacije koje smo prošli zajedno pridonijele su tome da stvorimo prvobitnu sliku o novim ljudima. U tim danima bilo je smijeha, radosti, čak i malih svađa kao i u svakome zajedničkom životu, danima u kojima stekneš i simpatije, sve ono što sadrži jedan mladi, hiperaktivan život, a svi znamo kakav je. Između vikenda kroz koje smo se viđali, u vremenu koje smo provodili u školi, na fakultetu, poslu shvatiš polako da ti nedostaju ti ljudi. U njihovom društvu si se počeo osjećati jednostavno ugodno i lijepo. Svatko od nas ima priču iza sebe, kod nekih od nas u pitanju su tragedije koje su nas mogu slobodno reći približile Bogu i Crkvi. Događaji koji su još više učvrstili želju približiti tog istog Boga i tu Crkvu drugim mladim osobama. U tom vremenu formacija ponovno si upoznao Crkvu na jedan novi način dotad nepoznat. Kakav to? Naime, susrećeš se sa časnim sestrama Službenicama Milosrđa – Anćelama, kojima se i ovim putem zahvaljujem u ime svih nas na načinu kako su nas ugostile u svome domu, učeničkom domu „Paola di Rosa“ i vremenu koje su provodile s nama. Provodiš vrijeme s našim ocem biskupom Matom kojem se na licu vidi sreća dok je s nama u društvu, a vjerujte sreća je bila obostrana, jer upoznati svoga biskupa „neformalno“ gdje se druži s vama u smijehu, zezanciji i radu bio je doživljaj. Htio bih naglasiti da pitanje: „Zašto sam postao animator“ ja ne shvaćam kao pitanje usmjereno na odluku poći ili ne na formaciju animatora, već na odluku koja dolazi nakon: želim li ja zaista postati animator ili ne? To što smo prošli u to određeno vrijeme bio je samo jedan dio slagalice koja je trebala započeti naš zajednički život. 
I zaista započelo je! Krenule su prve zajedničke odluke, akcije, događaji u našoj biskupiji. Sve više mladih ljudi zavoljelo je akcije mladih animatora Dubrovačke biskupije; mjesečne susrete mladih sa raznimpredavanjima, Da se ljubav dogodi, susrete mladih na svojim župama, biskupijske susrete u Pridvorju, Kuni Pelješkoj i u samome gradu. Kroz sve to vrijeme shvatio si da si jednim dijelom i ti zaslužan za to, i ta spoznaja ti zaista donese osmijeh na lice i radost u život a vjerujte i suze na lice, ali radosnice! Kada se okreneš oko sebe i vidiš tko su ljudi oko tebe shvatiš da su to oni isti ljudi s početka priče, koji su ti sada postali prijatelji i pravi životni oslonci. Ljudi kojima si se sada počeo otvarati jer oni su tu da ti daju savjet, tu su da budu rame za plakanje, ljude koje bi svatko trebao imati pored sebe! Zajedničko vrijeme bilo je puno kojekakvih događaja; lijepih i loših, ali hajdemo one lijepe; rođendani, izlasci, ljetovanja, zimovanja, vjenčanja... Zašto spominjem toliko te ljude? Oni su moram reći polovina odluke; „Postat ću animator!“, dok je druga polovina uistinu ljubav i zahvalnost Bogu za svoj život upravo onakav kakav jest, sa svime onim lijepim i ružnim u njemu jer te nauči da poštuješ i voliš to što imaš i ono vrijeme dokada ćeš to imati! Želeći približiti Boga i dočarati bar u nekoj mjeri mladima moga Dubrovnika i Dubrovačke nam biskupije da Bog i vjera za mladoga čovjeka nisu daleki, dosadni, izblijedjeli i oronuli „starci“, već NAJBOLJI PRIJATELJI uvijek puni života, nikad snažniji, spremni uvijek biti tu za nas, želeći provoditi svo vrijeme s nama i braniti nas od svega na što ćemo naići u našim životima rezultiralo je konačnoj odluci; POSTATI ANIMATOR! Uistinu jednoj od najboljih odluka u mome životu!!!
Pošavši iz Dubrovnika na studij u Zagreb još i više sam ponosan na svoju odluku, istina postoje i lošiji dani puni nostalgije i tuge jer nisam „kod svojih i na svome“ ali uvijek su tu uz mene moji najbolji prijatelji, moja dva glavna jokera zovi; Bog i vjera, ali naravno posluži nekad i mobitel ili skype čisto da vidim snalazi li se bez mene moja DRUGA OBITELJ, obitelj animatora!
Čini se da su naš rad, uspjeh, ljubav prema Bogu i Crkvi prepoznali i drugi, te žele da to podijelimo s njima na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku, 26. i 27. travnja ove godine!
I na kraju da, župnik je svemu „kriv“!! :D (fr. Mihaele morao sam!) :D

Short URL:



U izradi, molimo za strpljenje. Hvala!