PERSONALIZIRAJ

COLORS

RESETIRAJ

ostalo/11/_20140703_064202.jpg

OBJAVLJENO

  • 01.09.2014.

OBJAVIO

  • Šime Zupčić

PREGLEDANO

  • 4351 puta

PODIJELI

Ivica Zec, čovjek koji je „prošetao“ od Francuske do Španjolske, "samo" 27 dana i "samo" 820 km

Prošle godine u našoj biskupiji održan je prvi planinarski križni put, a mladi koji su sudjelovali ostali su oduševljeni, te radosno iščekuju sljedeći. Rado su prošli tih 30 kilometara pješice u dva dana. No, jedan od mladih Dubrovačke biskupije, za kojeg je taj križni put vjerojatno bio „mačji kašalj“, ovih dana se vratio s mnogo zahtjevnijeg hodočašća. Riječ je o Ivici Zecu, mladom profesoru geografije koji je u mjesec dana, na Hodočašću sv. Jakovu u Santiago de Compostela propješačio čak 820 kilometara. Za portal mladih Dubrovačke biskupije podijelio je svoja iskustva.

 

Ivice, pojasni nam o kakvom je zapravo hodočašću riječ?

 

Hodočašće sv. Jakovu je krenulo u 9. stojeću kada su se službeno našle kosti sv. Jakova. Legenda kaže da je sv. Jakov pokrštavao na Iberskom poluotoku nakon čega se vratio u Jeruzalem gdje mu je odrubljena glava. Njegove kosti su brodicom preko Mediterana vraćene na Iberski poluotok. Legenda da je njegov lijes upao u more, te su stoga školjke jedan od simbola camina, odnosno zato se zovu Jakovljene školjke. Od tada se tom lijesu izgubio svaki trag. U 9. st. jedan je pastir usnuo san u kojem mu se pojavila sjajna zvijezda iznad polja. On je sutra išao na pašu, vidio je to polje, i to mu je bio znak da je onaj san bio više od sna. Počeo je kopati i našao je kostur bez glave i oko njega školjke, te je zaključeno da to mora biti sv. Jakov. Na tom mjestu se razvila današnja Compostela. Tada i započinje cijela ova priča. Uz Svetu zemlju i Rim, Santiago de Compostala postalo je jedino mjesto u kojem se nakon hodočašća mogao dobiti potpuni oprost grijeha. Dakako, tada je to bio veoma opasan put, jer nije bilo lako proći preko tri brda (a ni danas to nisu jednostavne staze), zbog različitih pljačkaša vladala je opasnost odasvud. S vremenom se nažalost ta trasa malo prorijedila, tako da je npr. 1975. god. na camino prošlo samo troje ljudi, pa je španjolska vlada uložila mnogo u promociju, tako da danas u prosijeku godišnje opet ide između 250 000 i 300 000 ljudi. Danas postoji 8 ili 9 ruta, ova francuska je najčešća gdje se ide iz Francuske u Santiago. Mi smo išli tom rutom, te ona ima 820 kilometara.

 

Zašto si krenuo na taj put?

 

Priča je krenula prije tri godine kad smo bili na Svjetskom susretu mladih u Madridu. Išao sam s mladima iz Zagreba. Put je bio koncipiran tako da nismo odmah išli u Madrid, nego smo išli preko Francuske i Lurda i par većih mjesta u Španjolskoj i tek smo onda došli u Madrid. Santiago de Compostela je bilo jedno od tih mjesta. Tamo smo bili tri dana i u jednom od ta tri dana smo išli na brdo gdje je veliki spomenik hodočasnicima koji je blagoslovio papa Ivan Pavao II., te nam je tada vodička o tome pričala i tada sam prvi put za to čuo, moram priznati da prije s time nisam bio upoznat. Budući da sam u Madrid išao s dva najbolja prijatelja, onda je bila priča kako bi bila fora da i mi jednog dana odemo, ali rekli smo jedan drugome: „Jesi li lud, nema šanse da mi to uspijemo!“. Također, prijatelj mi je rekao da bismo teško uspjeli jer smo drugačiji karakteri. No, on je prošle godine išao na duhovne vježbe s društvom i oni su se dogovorili da im kruna tih duhovnih vježbi bude hodočašće u Santiago. Onda su planirali koga bi još mogli zvati i on je mene zvao, a ja sam bez razmišljanja rekao da idem, uz uvjet da bude ljeti kad nemam nastave. Nisam imao veliku nakanu za ozdravljenje i obraćenje, otišao sam bez jedne nakane, bez da očekujem išta spektakularno, već što mi Bog providi kroz tih mjesec dana i uz odluku da ću pokušati kroz tišinu i hodanje osluškivati što mi On ima za reći. No, prikazivao sam određene ljude, svakog dana sam prikazivao nekoga od svoje obitelji, potrebitih ljudi, svoje najbliže ekipe u Zagrebu i Dubrovniku, za njihov život i njihove obitelji.

 

S kime si hodočastio, kako ste se našli zajedno?

 

Osim mog prijatelja Antonija Mocka, inicijator je bila gospođa Tijana Pribanić koja je bila s njim na duhovnim vježbama, oni su složili put, raspored i sve ostalo. Priključio nam se i don Domagoj Matošević, rektor malog sjemeništa u Zagrebu, te zajednički prijatelj dr. Robert Holjevac koji radi na Institutu na povijest. Možda je posebno zanimljivo da je Robert slijepac, te je stoga ovo hodočašće za njega bilo izrazito zahtjevno.

 

 

Već si to usputno dotaknuo, no uz ovo hodočašće vezuje se i školjka sv. Jakova. O čemu je točno riječ?

 

To je jedan od simbola puta, uz naravno tikvicu koja je u povijesti služila za transport vode, jer nije bilo čutura ili plastičnih boca. Ta školjka je simbol puta, koju ćete sresti na masu mjesta i na markacijskim oznakama, zato jer kad su našli taj grob, pošto je po legendi upao u more, oko kosti su našli velik broj školjki koje su prozvali Jakovljevim školjkama. Tako mnogi hodočasnici kupe odmah na početku školjku i cijelim je putem nose na ruksaku ili oko vrata. Također, jedan od simbola je i starinski šešir, koji je služio da se štiti od vjetra, sunca i kiše.

Vezano uz markacijske oznake, te žute strelice su svugdje na putu tijekom hodočašća, tako da i sada dok šećem po Gradu nesvjesno tražim te strjelice.

 

Kakvo te je vrijeme pratilo na putu?

 

Prva tri dana su bila atipični, jer su nas stalno dok smo pričali kako se pripremiti za put, upozoravali da su visoke temperature, da moraš imati prozračne tenisice, tanke čarape, laganu odjeću, dosta kreme za sunčanje, no nama je prvi dan preko Pirineija bila kiša i magla, nije se vidio niti prst pred okom, drugi dan nam je bilo dobro, treći dan opet kiša, i kiša nam je „tukla“ sve od 5 sati ujutro do podne. Ostalo vrijeme imali smo idealne uvjete za hodanje, imali smo samo tri pakleno vruća dana, da je pržilo, ostali dana bili su ili oblačni ili su bili sunčani s nekim oblacima, ali nije bilo toliko vruće kao što smo očekivali.

 

Kako je izgledao jedan tipičan dan na tvom hodočašću?

 

Kao prvo, bili smo malo sporija ekipa i stalno smo se držali zajedno, što je određivalo i naš dnevni ritam. Ja sam s Robijem prošao dosta hodočašća od Madrida pa nadalje, ali nikad nisam shvaćao koliki je zapravo njemu problem proći potok ili lokvu, kolika je to procedura: moramo stati, on mora napipati teren, te tek onda možemo dalje. Ustajali smo oko 4:30, kretali oko 5:00. Ovisno koliko taj dan hodamo, imali smo jednu (ako hodamo 20-25km) ili dvije stanke (ako hodamo preko 30km). Hodali bismo do 8-9 ujutro, onda bismo radili pauzu za doručak, a zatim bismo nastavili hodati i došli bismo do mjesta gdje ćemo taj noćiti. Prvo bismo u tom mjestu našli smještaj i dobili pečat, i onda odmah išli na pranje robe, tuširanje, spremanje ručka, zatim odmor od 16 do 18 sati kada bismo spavali ili otišli na kavu, nakon čega bismo išli na misu u tom mjestu, jer znaju često biti mise za hodočasnike, a ako ne bi bilo pošto je s nama bio svećenik uzeli smo sve u mali tuljac, mali kalež i sav pribor, imali bismo misu u sobi, na livadi, uz rijeku. Zatim bismo imali večeru, pa sat ili dva opuštanja, te bismo najkasnije u 22 sata išli na spavanje. Bio je to vojnički režim, ali uz toliko hodanje smo morali neke stvari žrtvovati. Putem smo svaki dan molili zajedničku krunicu i imali bismo navečer plodove dana, tj. osobne dojmove, gdje ako bismo se svađali između sebe išle su isprike i uglavnom otvaranje što te taj dan dogodilo, što te impresioniralo, što ti se nije svidjelo. Mislim da je to doprinijelo našem zajedništvu.

 

 

Na tom hodočašću zasigurno je bila i pokoja zanimljivost. Možeš li nam ispričati poneku?

 

Bilo je. Na našem putu bio je i jedan samostan gdje imate fontanu na kojoj besplatno možete natočiti vino. Samo, nedjeljom je zatvorena. Pogađate, mi smo tamo došli upravo u nedjelju.

No, posebno me oduševio Granon, malo mjesto od 200 ljudi. Tu nam je bilo fora jer na nekim mjestima bila su župna prenoćišta gdje je bilo par volontera i župnik te župe. Tako je bilo i ovdje. Pripremili su nam zajedničku večeru, zajedničku hodočasničku misu, zajednički doručak, zajedničko pranje suđa, osjetili smo veliku toplinu. Vrhunac dana bio je kad je došao stari kombi sa sladoledom, pustio glazbu (flamengo), scena kao iz filma, nastupio je opći smijeh. Tijekom puta najbolji dio ti je kad sretneš nekoga koga si sreo par dana ranije ili se sretnete u Santiagu, to je najupečatljivi dio. A priroda je nešto što nas je svakog dana iznova oduševljavalo, to je bilo nevjerojatno. Npr. gledaš polje žita, kao da gledaš Srđ a sve do vrha je žito. To je bio baš fora.

 

Put je fizički naporan, te taj umor možda nekada rezultira i nervozom u međuljudskim odnosima. Kako je to bilo u tvojoj grupi?

 

Na hodočašću nisam dobio nikakve objave, ali definitivno sam radio na strpljivosti iznova, jer stvarno za hodati s pet ljudi treba velika žrtva i spremnost za kompromise. Želite se držati zajedno, a s druge strane svatko ima svoj tempo. Pet dana se možeš prilagođavati, ali nakon tjedan dana počneš pucati, kad nije po tvome osjetiš da pucaš, zatim se kratko odvojiš da se ispušeš i smiriš i onda nastaviš u ekipi. Mogu kazati da smo bili živi primjer vjere, zajedno bismo se pomolili, navečer imali mise, zahvale, podjele dana, ljudi su se nama počeli priključivati, priključila nam se talijanka Rosa, priključila nam se već prvi dan. Nije praktična vjernica, ali ju je impresioniralo kako se brinemo oko Robija, s nama je hodala svih 27 dana. Također, nakon 9-10 dana nam se priključio Dietrich, gradiščanski Hrvat. Priključio nam se i Markos, meksički svećenik u SAD-u i jedan Talijan Pasqual. Time dobiješ potvrdu da to što živiš i vjeruješ ima smisla kada ti ljudi dolaze. Nisi svjestan koliko tvoj način utječe na druge. To je bila jedna lijepa potvrda ali i dodatna obveza da nastaviš ulagati u sebe. Camino – to je život u malom, imaš veselih dana, nervoznih dana, ljutih dana. Naučiš se i da ne možeš imati sve isplanirano, cilj ti je Santiago, ali nikad ne znaš hoće li nekoga početi boljeti koljeno, hoće li netko dobiti stomačnu virozu, pa ćemo umjesto planiranih 30 kilometara propješačiti samo 20, jednostavno ne znaš što sutra nosi. Ponovio bih to umiranje sebi, ta žrtva kad želiš izdržati s ljudima s kojima ideš. Istovremeno možeš osjetiti veliki rast, koliko napreduješ kao osoba u svakom tvom prihvaćanju i kad vidiš da stvari ispadnu puno bolje nego što misliš. Npr. imali smo situaciju da sam ja htio da hodamo pet kilometara više do jednog mjesta i počela nam je padati kiša i taj dan smo hodali pet kilometara manje, ali to mjesto nam je ispalo tri puta ljepše nego tamo gdje sam ja želio da stanemo. Onda sam shvatio da je jednostavno nekada bolje pustiti neke stvari da ispadnu kako trebaju, jer ispadnu bolje nego si planirao da će ispasti.

 

Kad bi mogao vratiti vrijeme unatrag, bi li opet krenuo na ovo hodočašće?

 

Sigurno, krenuo bih ponovno. Mi smo sretali i ljude koji nisu u vjeri, to je danas i turistička ponuda, ima dosta ateista na caminu. Vjerujem da svaka osoba, pogotovo mlada, osjeti nešto, ostat će impresionirana prirodom ili drugim ljudima, ili načinom života, tom skromnošću, čovjek nešto osjeti putem, bez obzira ima li to veze s vjerom ili nema, vjerujem da taj put mijenja čovjeka. Opet bih ga prošao, sigurno. Vjerojatno ne bih s istom ekipom, možda bih tražio nekoga tko je bliži mom tempu hodanja, no možda je ovaj naš sporiji tempo bio dobar jer smo se fizički bolje čuvali, a sretali smo dosta ljudi sa žuljevima, infekcijama, s napuklim tetivama, a moj prijatelj i ja smo prošli bez ijednog žulja. Evo preporuka svima koji su u vezi da camino prođu kao momak i cura, i stvarno u tih mjesec dana možeš vidjeti je li ta osoba za tebe ili nije, jer izvlači iz tebe najbolje i najgore, jer si ogoljeni čovjek u punom smislu riječi.

 

Bi li nadodao još nešto na kraju?

 

Pa, kazao bih da su veliki gradovi fora, ali mene su impresionirala mala mjesta. U malim mjestima ljudi te pozdravljaju, ljudi te doživljavaju, od bakica do djece, ta toplina se osjeća.

Također, u trenucima kad pomisliš: „Pa što je meni ovo trebalo hodati kao luđak, mogao sam s ovim novcima biti tjedan dana na Ibizi!?“, tad sretneš te ljude, a kad dođeš na kraj shvatiš da sve to ima smisla.

Vidiš na cilju koliko još imaš posla. Nama je bio cilj Santiago, no kad si došao pitaš se. „A što sada, koji je moj cilj, imam li neki životni cilj?“ Svima nam je cilj Kraljevstvo Božje, no što nam je kratkoročniji cilj u življenju vjere? Ostane dosta prostora za rad na sebi, trudim se da se ti plodovi ne istope, da se ne vratim u rutinu kao da nisam prošao ovaj put, nadam se da ću biti strpljiviji, davati više ljubavi.

Short URL:



U izradi, molimo za strpljenje. Hvala!