PERSONALIZIRAJ

COLORS

RESETIRAJ

ostalo/shkm_post_slike/1545599_830247243674239_617688235623475240_n.jpg

OBJAVLJENO

  • 15.09.2014.

AUTOR

  • Vedran

PREGLEDANO

  • 2268 puta

PODIJELI

Hodočašće mladih u Mariju Bistricu: susret ljubavi, vjere, zajedništva i prijateljstva

Radost, ljubav, zajedništvo, prijateljstvo i vjera. Riječi su to koje savršeno dočaravaju ono što se događalo protekle subote i nedjelje, 13. i 14. rujna u nacionalnome svetištu Majke Božje Bistričke. Naime, tada se održalo sada već tradicionalno hodočašće mladih Zagrebačke nadbiskupije u to veliko marijansko svetište. Za mene ovo svakako nije bio još jedan od onih hodočašća, gdje se treba ujutro rano ustati, možda čak i ispovijediti, otići na misu, te se što prije vratiti kući. Događalo se tu mnogo više. Stvarala su se tu nova prijateljstva, slavilo se Boga najljepšim pjesmama, a po prvi puta hodočastili su i mladi iz Dubrovačke biskupije. Bila su to dva dana koja ću zauvijek pamtiti, a razmišljajući i boreći se, kako ja to volim nazvati, post-hodočasničkom depresijom, zasigurno ih mogu uvrstiti u kalendar najljepših dana u životu. A evo i zašto...

Kako se približavao mjesec rujan, iz dana u dan sam sve više počeo razmišljati o tome da li da se prijavim na hodočašće ili ne. Potaknut prošlogodišnjim iskustvom, odgovor na to pitanje činio se logičnim: naravno da idem! Međutim kako se sve više približavalo vrijeme za prijave, počeo sam nazivati prijatelje, slati poruke o tome da li će netko uopće ići na to hodočašće, pa da idemo zajedno. Bilo je tu mnogo nagovaranja, nažalost neuspješnih. Mnogo je tu bilo razloga o tome zašto oni ne mogu ići – od učenja za rujanske ispitne rokove, rođendana, tjelesnih ozljeda itd. Međutim ja sam znao da ja idem i mireći se s činjenicom da ću možda biti sam, s nadom da ću susresti kojeg „modravljana“, prijavio sam se. Već pomalo mrzovoljan zbog situacije takve kakva jest, nije mi ni na kraj pameti bilo da Božja Providnost ima itekako savršen plan za mene. Naime, nekoliko dana prije završetka prijava, saznao sam da će po prvi puta u svetište Majke Božje Bistričke hodočastit i mladi iz Dubrovnika. I ne samo to, nego da su se prijavili i neki od mojih prijatelja za koje nisam ni u snu mogao pomisliti da ću ih baš tako brzo vidjeti. Uzbuđen zbog novonastale situacije, u mislima zahvaljujući Božjoj Providnosti, pitam se pa zar je moglo biti drugačije? Zašto sam sumnjao? Bilo kako bilo ovo je bio tek prvi zahvat Božje Providnosti. Nedugo zatim dogodio se drugi. Saznao sam naime da će ove godine, za razliku od prošle, biti koncert pod šatorom. I to da će nastupit grupa Emanuel. Ovo je bilo previše za mene u pozitivnom smislu. Emanuel na Mariji Bistrici? Jel sam dobro čuo, pročitao? Naime, nisam vam rekao da je grupa Emanuel, meni najdraža grupa što se tiče duhovne glazbe i mogu reći slobodno, da mi je bila životna želja otići na njihov koncert. A kad sad, gle čuda, dolaze u Mariju Bistricu. Rekoh u sebi: Bože, nakon svega ovoga, što li još mogu tražiti? Ništa. Međutim Božja Providnost, imala je za mene u planu još nešto. Te se tako dogodio i treći zahvat. Radi se o tome da sam konačno dobio priliku upoznati jednu divnu osobu, svećenika i to don Hrvoja Katušića, inače potpredsjednika Organizacijskog odbora ovogodišnjeg SHKM-a održanog u Dubrovniku. Kao što sam već spomenuo, po prvi puta hodočastili su i mladi iz Dubrovačke biskupije, a s njima, naravno i don Hrvoje. Moram naglasiti, da su mi nakon ovogodišnjeg SHKMa, mladi iz Dubrovnika baš prirasli srcu. Don Hrvoja sam prvi puta vidio i čuo kada je prije dvije godine, kao gost, održao divnu propovijed na misi mladih petkom u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Bila je to propovijed o kojoj se pričalo, a koje se i dan danas mladi rado sjećaju, te ovim putem poručujem da s nestrpljenjem očekujemo sljedeće gostovanje.

Teško je u nekoliko rečenica opisati neopisivo. I dok zahvaljujem Bogu na svemu što mi je pružio kroz protekla dva dana, volio bih naglasiti da su ova dana bila dani u kojima su se sklapala nova, ali i učvrščivala stara prijateljstva. Zbog toga je to bio susret prijateljstva. Bila su to dva dana u kojima se osjetilo pravo zajedništvo, ali ne neko obično zajedništvo, nego zajedništvo u Kristu. Zajedništvo koje u središte svega na prvo mjesto stavlja Krista. A kada je Krist na prvome mjestu, sve ostalo je na pravome mjestu. U takvom zajedništvu svi postanu jedno. Svi tako jednaki, a opet toliko različiti. Bio je to susret istinske radosti i ljubavi. Bila je to radost koja se iskazivala pjesmom i molitvom, te upaljenim svijećama na putu svjetla na bistričkoj kalvariji, a ljubav kasnovečernjim klanjanjem pred Presvetim Oltarskim sakramentom.

Prijatelji dragi, od srca zahvaljujem Bogu na svim milostima koje sam primio kroz protekla dva dana. I dok se ponekad čini da Bog ne čuje naše molitve i prošnje, stvarnost je drugačija. Pozovite se na moj slučaj. I dok sam mislio da ću na ovome hodočašću možda čak i nekoga od prijatelja vidjeti, došli su prijatelji s drugog kraja Lijepe naše, te se ono pretvorilo u dva najljepša dana u životu. Jesam li vam rekao da je uz sve navedeno, evanđeoski tekst na svetoj misi, bio onaj koji je meni najdraži? Pa sad vi recite, jel to slučajnost ili Božja Providnost na djelu? Možda ispunjena prošnja neće biti onako kako smo mi to zamislili, ali Božja Providnost zna što je najbolje za mene i za tebe.Ponekad dobijemo kada se najmanje nadamo.

Zahvaljujem i svima vama dragi prijatelji, novima i starima na svakom provedenom trenutku, na otvorenosti srca i srdačnosti. Bez vas sve bi ovo bilo puno teže. Posebno želim zahvaliti, dragim prijateljima iz Dubrovnika, koji su unatoč teškoćama i kušnjama koje su ih snašle, bili uporni, te ipak žrtvujući se jedni za druge, ipak sretno stigli ovamo, radosna i otvorena srca. Prijatelji dragi, u nadi da ću vas sve ubrzo ponovno susresti, želim vam obilje Božje milosti i svako dobro.

Short URL:



U izradi, molimo za strpljenje. Hvala!