PERSONALIZIRAJ

COLORS

RESETIRAJ

2014/10653334_10203638125726320_8567003151887339036_n.jpg

OBJAVLJENO

  • 17.11.2014.

AUTOR

  • Paula Ivančić

PREGLEDANO

  • 1970 puta

PODIJELI

Doživjeti Novu godinu s Kristom

Taize. Tako kratka riječ, a tako puno govori. Znači jednu lijepu zemlju, najbolju ekipu na svijetu, dobre prijatelje, zajedničku molitvu koja ispunja mirom i radošću u svakom trenutku. Označava Novu 2013. godinu u Strasbourgu. Tako je to za mene. Nekome će označavati Rim, nekome Berlin, nekome Ženevu, a nekome pak Lisabon. To su samo neki u nizu gradova u kojima se slavila Nova godina u ekumenskom duhu. Zajednica Taize koja organizira duhovne obnove susrete i još mnogo toga i ovaj put je obavila i više nego dobar posao uz pomoć Duha Svetoga. Dočekati Novu godinu uz stotine mladih iz svakog dijela Europe, a i šire, je jednostavno neprocjenjivo. Tjedan dana dobre zabave, lutanja ulicama Strasbourga, čašćenja na Božićnom sajmu s takozvanim pretzel pecivima i finim kuhanim vinom ostavilo je u mojem srcu jako lijepo sjećanje. No, ono što je oplemenilo moju dušu bilo je tako blizu novogodišnjem ugođaju i atmosferi gradskih ulica te smijeha s prijateljima, a opet tako daleko od svega toga.

 

U strasbourškim ulicama su se nalazile tablice sa strelicama koje su označavale put do mjesta na kojima se duša obnavljala. Neke dvorane, crkve i sama katedrala bile su ispunjene mladim ljudima žednim Krista i njegove svete riječi i prisutnosti. Da! Krist je doista bio prisutan i to se moglo osjetiti. Tijekom molitve, meditacije, razmatranja Božje riječi, pjesme i ponajviše tišine, osjećala sam drhtaje i nerijetki nagovještaj suze koja bi se netom nasla u mojem oku spremna da pobjegne. Duboki doživljaji koji su prožimali moje tijelo i moju dušu moguće je objasniti samo jednom riječju, a to je ljubav. Ljubav prema obitelji, prijateljima, svim bližnjima a prije svega prema Kristu. On me je pozvao za ovo putovanje za koje sam donijela odluku toliko spontano i bez puno oklijevanja da mi je teško ne povjerovati da je to bio Njegov plan.

 

Vatromet koji je na brežuljku Oberkircha ispunio cijelu obzorovu crtu izazvao je osjećaj euforije u meni. Nikad nisam vidjela toliko vatrometa. Mještani su rekli da je tu običaj da svaka kuća ima svoj mali privatni vatromet. Bilo je zaista nevjerojatno. Čestitke i zagrljaji prijatelja i braće i sestara u Kristu, Taizeovaca, nisu ništa doli čovjekova sreća i ona ispunjava ljudako srce. No ono što je važnije je upravo duša. Ona nikada ne umire, sve doživljava, sve pamti. Ona ipak ostaje zauvijek. Zato smo se, kako i priliči takvom susretu, pobrinuli za nju prije vatrometa. Usli smo u Novu godinu zajedno s Kristom. U mjesnim župama, gdje smo bili smješteni, imali smo bdijenje i doček Nove.

 

Mala digresija: moje cimerice prijateljice i ja otisli smo organiziranim svakodnevnim autobusom na drugu stranu Rajne, suprotnu od francuskog sela Greswiller u kojem smo mi bile smještene. Htjele smo Novu godinu dočekati s ljudima s kojima smo i otišli u Strasbourg. S ljudima koji su tako dragi našim srcima. To su naši Alan i Mario. Cijela naša ekipa se upoznala na Modravama, katoličkom ljetnom kampu za mlade upravo, ljeto prije Taize-a. Bile bismo tužne kad ne bismo dočekali svi skupa 2014. u tom malenom njemačkom mjestu Oberkirchu, i tako damo poseban značaj našem prijateljstvu. To je kao kad se mladenci prvo zaruče pa nakon nekog vremena i vjenčaju. Tako je bilo i s nama, bila je to prijateljska ljubav na prvi pogled, prvo Modrave pa onda Taize. Prekrasno iskustvo. Povezali smo se kao braća i sestre.

 

No, da se vratim na trag, u mjesnoj crkvi smo se svi skupili u tišini s kratkim prekidima, lijepim prigodnim pjesmama na svakom jeziku. Koliko se sjećam, propovjednik je bio iz Poljske no i on je bio sudionik susreta ali pošto je bio svećenik obogatio je misno slavlje svojom propovijedi. Naravno, prevodilo se na engleskom jeziku. U posebnom sjećanju mi je ostala i molitva vjernika. Svaka molitva je bila napisana na svakom od jezika koji su govorili sudionici. Čak sam i ja jednu molitvu pročitala. Bio je to lijep osjećaj. Bili smo svi tako ujedinjeni, baš poput molitvene zajednice. Kad smo se skrusili u molitvama i na vrhuncu mise blagovali Isusovo tijelo, znala sam da je to način na koji sam toliko htjela dočekati Novu godinu koja je, evo, već pri kraju.

 

Radosna sam što mogu ovaj doživljaj podijeliti s vama dragi prijatelji, braćo i sestre u Kristu. Nova 2015. godina se smiješi, a Prag očekuje opet mlade ljude koji su spremni boriti se za ekumensko jedinstvo i širenje Kristovog mira i ljubavi i izvan granica svoje domovine.

Short URL:



U izradi, molimo za strpljenje. Hvala!