PERSONALIZIRAJ

COLORS

RESETIRAJ

2015/_f0813632.jpg

OBJAVLJENO

  • 18.04.2015.

AUTOR

PREGLEDANO

  • 2434 puta

PODIJELI

Afrika je život i vjera

Jedna djevojka iz Dubrovačke biskupije koja se nedavno vratila iz Afrike, dala nam je svjedočanstvo svog boravka u Africi.

Po mom povratku iz misije u Ruandi, mnogi su očekivali da ću s  velikim ushićenjem danima prepričavati  svoju „avanturu“.  Ali za mene Afrika nije bio još samo jedan hir, još jedna avantura.

Za mene je Afrika život i vjera, mjesto gdje sam živjela i radila četiri mjeseca, mjesto gdje san naučila kako živjeti i našla svoj drugi dom. A moj drugi dom postao je Kivumu, selo u Ruandi , samo mjesec dana nakon susreta sa fra Ivicom Perićem , hrvatskim misionarom koji je u Africi preko 25 godina i koji mi je omogućio da budem dio Centra Otac Vjeko gdje se svake godine besplatno obrazuje oko 450 učenika u dvije škole.

Biti volonter u Africi ne znači da ćeš spasiti svijet, riješiti siromaštvo i učiniti da glad nestane, ali očekuje se od tebe da ćeš dati sve od sebe u zajednici u kojoj se nalaziš i da ćeš  se stvarno potruditi da svojim znanjem i  vještinama doprineseš boljitku same zajednice.  Tamo dolaziš raditi i to se od tebe i očekuje. Dan započinje molitvom, u 7 sati je doručak, a potom odlazak i rad u školi, koji uz pauzu od jednog sata za ručak, završava u 17 sati, odnosno 18 kad bi završila sa odbojkaškim treningom, večernja molitva i večera u 19 sati. Ispunjen dan, moglo bi se reći. Ali kad se samo sjetim koliki broj naših učenika  pješači svaki dan i do tri sata da bi došlo na nastavu, ništa ti nije teško. Uporni su to mladi ljudi koji znaju da im je znanje jedini izlaz iz siromaštva i zahvalni su što su dobili priliku koju nažalost veliki broj djece nema jer se i osnovno obrazovanje kao i srednje plaća.

 

Ono što te prvo osvoji je jednostavnost i otvorenost tih ljudi, koji te istinski prihvaćaju onakvog kakav jesi  i samim time se brzo počneš osjećati kao dio obitelji. Ne osuđuju svaku pogrešku i ne ispravljaju te u svakoj sitnici. Jer sve si to ti i sretni su da si s njima.

Većina tih ljudi jede 2-3 puta tjedno, pješače kilometrima i ne mogu si priuštiti neke od osnovnih ljudskih potreba. A ako samo zamislite da je prosječna plaća, onog sretnika koji uopće ima posao, oko 350kn zapitate se kako uopće uspiju živjeti.  Zar to nije istinsko oslanjanje na Božju providnost. To su  ljudi koji u molitvi ne plaću za onim sto nemaju, nego zahvaljuju Bogu na onomu sto im daje.

Crkva je uvijek puna i misa zna trajati satima. Pjesme su praćene tradicionalnim zvukovima  bubnja i pljeskanjem u ritmu, a na kraju i tradicionalnim plesom.  Pošto nema lokalnih novina, sve važne obavijesti čitaju se u sklopu župnih obavijesti, što često zna trajati i po 20-ak minuta.

Mi se često nazivamo braćom i sestrama, ali koliko smo spremni tako se stvarno i ponašati? Ono što sam doživjela u Kivumu je istinsko življenje vjere. Mnogi kažu da je moto Afrikanaca dijeljenje, jer stvarno što god jedan od njih ima, podijelit će s onima koji su oko njega, ne osvrćući se na činjenicu da je jednako siromašan kao i oni i unatoč tome što možda danima nije jeo spreman je svoj obrok podijeliti s drugima.

I unatoč tome što imaju tako malo, njihova sreća je tako velika. Jednom su me pitali, zašto mi uvijek trčimo za materijalnim , kad se ono najvažnije, duhovno, ne može kupiti. I bili su u pravu, ljudi su to koji se ne boje života. Možda nemaju materijalno, ali znaju živjeti i uživati u životu. Osmjesi na njihovim licima, odzvanjanje dječjeg smijeha u igri na seoskim cestama, topli pozdravi kad prolaziš kroz selo, dječica koja ti otvorenih ruku trče u zagrljaj… Zar to nije najveće bogatstvo, biti sretan i ispunjen?!?

Short URL:



U izradi, molimo za strpljenje. Hvala!