Svjedok sam događaju koji je okupio 30 000 mladih u molitvi, dajući nadu gradu kojem je nada najpotrebnija.

Ja sam jedna od onih koji su Grad Pobjede povezali s Gradom Heroja. Ja sam jedna od onih koji su se osjećali pozvanima slaviti život u mjestu gdje se i danas osjeća zvuk smrti i patnje; pozvanima liječiti rane koje nikada neće zaliječiti i izmamiti osmijeh na licima čije će oči uvijek skrivati tugu.

Međutim, 30 000 mladih posvjedočilo je pobjedu, slaveći Živoga Boga leđima okrenutim neprijatelju.

30 000 duša bila je utjeha majkama bez sinova, sinovima bez očeva, ženama bez dostojanstva i Hrvatima bez nade.

30 000 duša sabranih u molitvi za one koji su dali svoj život domovini, nama!

Možete li to uopće zamisliti?

Oni su dali svoj život za našu budućnost u vremenu kad mi nismo bili niti rođeni. Dali su život za nas, a da nas nisu ni poznavali. Svojom smrću su nam omogućili da stojimo na vukovarskom tlu i zovemo ga svojim; da gledamo kako slavonske ravnice ljube nebeska prostranstva i da možemo reći: „Ovo je naša Hrvatska!“

Na poljima gdje se povijest pisala krvlju, mi smo sijali nadu. Ljudima čije je živote obilježila tuga pružali smo utjehu. Mjesta koja su obilježena patnjom obasipali smo molitvom. Širili smo radost u Gradu, kako bi mu barem malo povili rane koje se nikad neće izbrisati.

Gledali smo svoju prošlost, gradili sadašnjost i ulagali u budućnost.

Uvjerili smo se da je Grad uistinu u nama, jer Grad-to smo mi!