PERSONALIZIRAJ

COLORS

RESETIRAJ

ostalo/novo/_img_2592.jpg

OBJAVLJENO

  • 20.11.2014.

AUTOR

  • Romana Čomić

PREGLEDANO

  • 2283 puta

PODIJELI

Misa za mlade: «Pa čovječe, teži za mirom»

U punoj crkvi Male Braće, u četvrtak 20. studenog, održana je misa za mlade koju je predvodio don Marinko Šljivić te je misu započeo smjernicom, riječima za iskreno pokajanje: „Da bismo Krista proslavili dostojno i dostojanstveno, potrebno se pokajati za svoje grijehe. Danas od vas tražim samo za jednu stvar, da se pokajete, ako smo možda, u našem životu nekoga natjerali na suze, da se sada iskreno pokajemo. Možda smo to napravili svojim postupkom, svojom riječju, možda svojom gestom, možda svojom ignorancijom ih stavili u stranu. Možda smo nekome izmamili suze i nije zaplakao pred nama nego u skrovitosti svoje sobe. Pokajemo se za takve grijehe, kada nismo imali vremena za drugoga i kada smo možda svoju odgovornost prebacivali na drugoga.“

 

Isus Krist otvara Knjigu života svojom smrću

 

Čitanje svetog Evanđelja bilo je po Mateju: „U ono vrijeme kada se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: 'O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir, ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani i tebi kada će te neprijatelji tvoji opkoliti oklopom, okružit će te i pritijesniti odasvud, smrskat će pod zemlju tebe i djecu tvoju u tebi i neće ostati u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga ophođenja“.

 

Pozivajući se na prvo čitanje Knjige otkrivenja i Ivanov plač kojeg povezuje s plačem u Evanđelju, don Marinko u propovijedi je kazao mladima: „Imamo dva plača. Prvi plač je Ivanov, a zašto on plače?“, upitao se don Marinko i nastavio propovijed citirajući: „Vidim jednu knjigu na prijestolju, ispisana i izvana i iznutra, zapečaćena sa sedam pečata i nema nitko dostojan da otvori tu knjigu“. Ivan shvaća što se događa ako nema nitko da otvori tu knjigu i brizne u plač. Knjiga iz Ivanog pretkazanja je - Knjiga života. Ivan plače svjestan ako se ta knjiga ne otvori, nemamo života poslije smrti. Umiremo smrću i nikada više nećemo postojati, niti će nas biti i on plače. Njega tješe starješine i govore Ivanu da se ne boji, jer dolazi Jedan, On dolazi iz plemena Judina, Lav, koji će otvoriti tu knjigu. Prikazuju ga kao Jaganjca koji bi zaklan. Znate li o kome je riječ? O Isusu Kristu. On otvara tu knjigu svojom smrću“, rekao je svećenik te se pozvao na Evanđelje i kazao „to prvo čitanje prebacuje nas na Evanđelje, na drugi plač koji kaže „Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim.“ Ivan plače u prvom čitanju, svjestan što znači otvoriti tu knjigu i onda onaj koji ju je otvorio, došao na ovaj svijet, svjestan što znači otvoriti tu knjigu, dolazi i mora plakati nad ovim svijetom. Zašto mora plakati?“, upitao se don Marinko te dao odgovor.

 

«Zato što kaže Isus: 'Nisi spoznao tko ti je došao u pohod, ne znaš“, rekao je don Marinko i upitao mlade znaju li zašto Krist plače nad Jeruzalemom, te nastavio: „Plače zbog naroda koji ne prepozna onoga koji dolazi, Krist plače, nad nama. Zašto? Plače zato što možda ne govorimo istinu jedni drugima, možda zato što se služimo lažima. Isus kaže da je spreman žrtvovati se, dat život za nas, otvoriti tu knjigu svojom žrtvom, a mi ga ne prepoznajemo. Plače nad nama zato što možda svoju odgovornost prebacujemo na druge i uvijek drugoga smatramo da je kriv zbog mnogo toga, a sebe nismo spremni staviti u prvi plan i reći da smo pogriješili. Krist vjerojatno plače nad nama zato što nismo u stanju oprostiti jedni drugima kada nas netko povrijedi. Krist plače nad nama zato što nismo u stanju tražiti oproštenje od drugoga kada ga povrijedimo, jer uvijek mislimo mi smo u pravu, a krivac taj netko drugi. Krist plače nad nama kada možda nismo dobro dijete svojim roditeljima, a vjerojatno plače nad nama kada nismo dobri roditelji svojoj djeci. Krist plače nad nama kad nismo ono što bismo trebali biti.“ Potom se prisjetio svojih riječi iz propovijedi prošlog četvrtka te rekao da smo kršćani i da bismo trebali ljubiti svoje neprijatelje iako često nemamo ljubavi ni za prijatelje i nadodao: „Krist plače nad nama zbog jedne stvari koja u Evanđelju je jako bitna, mislim da zbog toga najviše plače, znate zbog čega? Zbog naših nemira.“

 

Mir se pronalazi na koljenima

 

«Zbog toga što smo nemirni Isus plače nad nama», rekao je don Marinko nastavivši: «I želim se večeras posvetiti ovome i s vama o tome razmišljati. O miru. Ja mislim da najveći problem današnjeg čovječanstva, vas mladih, nas nešto starijih, jest nemir. Nikad zadovoljan, uvijek nešto treba. Joj, kako ću ja smiriti svoje srce, uvijek težim za nečim.» Don Marinko nastavio je propovijed prisjećajući se iskustva koje mu je, kako kaže, promijenilo život.

 

„Jedan noć. Mlad svećenik. Zovu me i kažu: 'Molim vas velečasni, trčite brzo, umire jedan mlad čovjek. Treba bolesničko pomazanje.» Ja dolazim u tu kuću, vidim u prostoriji jako puno ljudi, već su me dočekali na vratima i sjećam se da je otac od supruge umirućeg, s vrata sav u suzama, upitao 'Zašto Bog ovo dopušta, zašto Bog ovo čini?' Ja sam bio u šoku, ne znam što ću. Ulazim u sobu. U kutu stoji bolesnički krevet i na njemu bolesnik – s osmijehom na licu. Čovjek od 35 godina. Prije nego li sam bilo što uspio reći, bolesnik kaže: 'A zašto ne? Ti bi htio, zar ne, da je ovdje netko drugi na ovom krevetu umjesto mene' i tako odgovara umjesto mene svome puncu na pitanje zašto Bog to dopušta. Svi oko njega bili su u plaču, a on nasmijan, a onda sam sjeo razgovarati s njim. Vidio sam silne boli, razdirale su ga, a on meni kaže: 'Bog, koji mi je dao troje djece, znam da će se pobrinuti za njih, da nikada neće biti gladni i žedni, i on će ih uzeti u svoje naručje', a ja ga pitam 'Prijatelju, molim te reci mi odakle ti tolika vjera?', a on odgovara: «Dok sam bio na kemoterapiji, imao sam puno vremena za samoću i u toj samoći sam otkrio Boga.' Ja sam mu dao bolesničko pomazanje, spasiti ga nisam mogao, a ta večer je meni promijenila život“, rekao je don Marinko i upitao mlade znaju li kako je i zbog čega je ta večer za njega bila tako bitna. Pojasnio je:

 

„Zato što sam bio svećenik, a nisam znao koja je bit mog života. Svaki Božić, Uskrs, rođendan, krizma, krštenje, vjenčanje, kada pišemo čestitku što želimo svima? Što najviše želimo? Zdravlje, obilje zdravlja. Zdravlje, zdravlje samo zdravlje. Kažu naši ljudi, najbitnije je zdravlje. Kad imaš zdravlje, sve drugo je lako, je li tako? Tu večer sam shvatio da zdravlje uopće nije bitno, da ima puno važnija stvar.“ Rekao je mladima da je najvažnija stvar, važnija i od zdravlja - mir, mir u srcu jer „jer kada pronađeš taj mir i vlastitu bolest, i vlastitu smrt prihvaćaš s osmijehom na licu. Poznajem puno ljudi koji pršte od zdravlja, ali gdje god dođu, nemir donose. Onaj čovjek je pronašao mir u Bogu, u tišini. Bog plače ako sam nemiran. On želi da budem miran, da ga pronađem. Shvatio sam tada – Pa čovječe, teži za mirom.“

 

Propovijed je nastavio govoreći mladima da će im svatko nuditi mir na dlanu, ali da im ga nitko zaista ne može dati osim Boga i rekao: „I tražit ću te čitav život i čitav život ću biti nemiran, ali tek onoga trenutka kada te otkrijem onda ću spoznati što je moj mir.“ Don Marinko rekao je mladima da Boga moraju otkriti u punini ako žele mir te istaknuo kakvi će biti i što će moći kada Isus da smiraj našem srcu: „Nećete imati potrebu drugoga osuđivati, niti prebacivati odgovornost na njega. Bit ćete spremni reći prihvatiti odgovornost. Bit ćete spremni drugome pogledati u oči i reći mu istinu. Kada pronađete mir bit ćete spremni suočiti se s onim koji vam čine zlo i reći 'Opraštam ti' i ljubiti svoje neprijatelje.“

 

Don Marinko Šljivić propovijed o važnosti i pronalasku mira završio je dajući „recept“ za pronalazak Božanskog mira ističući kako vjeruje da ga svaka osoba može otkriti: „Znate li koji je prvi korak za otkrivanje mira? Na koljenima. Mir se pronalazi na koljenima. U molitvi. Iskrenoj molitvi. Nigdje drugo ga nećete otkriti. Samo iskreno vapijući i moleći Boga. Bogu koji plače zato što nas previše ljubi i ne želi nas nesretne i nemirne. Ja vam to želim od srca.“

 

Molitve srdaca

 

U crkvi je vladala potpuna tišina, mir. Izgledalo je da su svi u svojim mislima, molitvama, srca okrenutih Bogu u potrazi za mirom. Prije pričesti, oni koji su htjeli napisati svoje molitve koje nose na srcu, na papiriće imali su priliku, neke od tih molitava vjernika bile su i pročitane.

 

„Gospodine, molimo Te da nam budeš snaga dok ostavljamo svoje slabosti, ovisnosti i navezanosti da bismo potpuno čisti tebi rekli vječno Da.“

 

„Gospodine, za moju obitelj, daj da bude više molitve i da bolje spoznaju Boga.“

 

„Gospodine, otvori mi srce za ljubav.“

 

„Gospodine, hvala ti što si me odabrao i pozvao da pokušam naći svoj mir.“

 

„Gospodine, izlij na nas svoju milost da međusobno i s Tobom, po daru Tvog beskrajnog milosrđa, dajemo svoju ljubav drugome.“

 

„Gospodine, daruj mir našim srcima da spoznamo tajnu i vrijednost našeg života te da spremno oprostimo, da budemo sposobni iskreno ljubiti i voljeti.“

 

„Gospodine, molim te za ponizno srce da mogu drugima služiti.“

 

„Bože, pomozi nositi križ svim prisutnim ljudima.“

 

Don Marinko molitve srdaca je zaokružio molitvom Bogu da usliši sve napisane, izrečene i neizrečene molitve i zamolio Gospodina: „Odgajaj nas da budemo takvi da zbog nas što manje plačeš.“

 

Nakon pričesti, pozvani su svi mladi da dođu i sljedeći četvrtak u 19 sati, isto u Male Braće na euharistijsko slavlje koje će predvoditi dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.

Short URL:



U izradi, molimo za strpljenje. Hvala!