Četvrtci u Dubrovniku u crkvi Male braće nisu isti. Već više od mjesec dana u 19 sati održava se misa za mlade koju predvodi don Marinko Šljivić, te je tako bilo i ovog četvrtka, 4. prosinca. Misu je predvodio u koncelebraciji s fra Rafaelom Romićem.

Tko ne vrši volju Oca moga neće u kraljevstvo Božje

Na početku propovijedi don Marinko se dotaknuo Matejevog Evanđelja u kojem je Krist rekao da će u kraljevstvo Božje oni koji budu slušali Njegovu riječ i vršili volju Oca koji je na nebesima, te je postavio pitanje: «Kakav je taj čovjek koji sluša Božju riječ i živi po njoj?» Nastavio je pozivajući se na Evanđelje u kojem je Bog govorio o kući na stijeni i onoj izrađenoj na pijesku, te dao slikovit odgovor: «To je onaj mudar čovjek, koji gradi kuću na stijeni i ništa je ne može srušiti.»

Nastavlja promišljanjem i postavljanjem pitanja što u Evanđelju označava kuća koju netko gradi, misli li se na onu u kojoj se živi ili radi, te pojašnjava: «Krist ne misli na tu kuću. Ne. Simbolika ove kuće iz Evanđelja jest život svakog čovjeka. Život svakog od nas. I što onda znači sagraditi svoju kuću, svoj život na čvrstoj stijeni? Prva stvar koja je jako bitna, a to je znati odgovore na neka pitanja koja nam se postavljaju u životu. Neka pitanja dolaze sama po sebi i život vam je sastavljen od toga.»

Don Marinko, pojašnjavajući ta pitanja na koja će svatko naići, nastavlja propovijed i govori: «Svaki čovjek, i vi ćete ako niste, u jednom svom periodu života dođe pred zid. A taj zid su pitanja: Koji je smisao mog života? Zašto se to Bože, meni događa? Što slijedi poslije smrti? Koji je moj cilj? Zbog čega živim? I milijun drugih pitanja. Pred taj zid te može dovesti tragedija u životu, vlastito razočaranje, gubitak voljene osobe ili pred samu smrt ali, svatko će doći pred taj zid. Netko i nekoliko puta. I ako smo daleko od Boga odgovori na ta pitanja mogu biti kobna. Mladi ljudi, ako dođu prenaglo pred taj zid, a daleko su od Boga, najčešće posežu za dvjema stvarima, a to su - konopac i pištolj. Da si skrate muke. Ako ja ne mogu odgovoriti na pitanje koji je smisao mog života i zašto živim onda nema niti smisla živjeti i skraćivam sebi muke. Onaj koji je blizak Bogu neće si oduzeti život.» Prisjećajući se rečenice koja mu se urezala u pamćenje «Svaki zid su vrata ako ih otvaraš srcem kroz koje ti Bog progovara» nastavlja propovijed govoreći: «Dragi mladi prijatelji, kada dođete pred taj zid, vi možete poći svećeniku, papi, biskupu i tražiti da vam pomogne pronaći odgovore ali vam mi nećemo moći pomoći. Zato što ja ne mogu dati odgovor tebi na pitanje koji je smisao tvog života, ti ga moraš sam pronaći. Duboko u srcu Bog vam daje odgovore na pitanja koja vam se postavljaju i onda taj zid budu samo jedna vrata. Ideš dalje. Bez strahova, bez posezanja za nečim što može skratiti život.»

Biti mudar

Da bi ljudi bili mudri, onako mudri kako to Krist govori u Evanđelju i izgradili svoj život don Marinko je rekao da se moraju imati odgovori na pitanja koja dolaze, a da bi se došlo do tih odgovora, ističe da je «bitna Božja blizina» te nastavlja pojašnjavajući: «i ona je ovo, vi ovdje, na svetoj misi i to je odličan put. Međutim, je li to dovoljno? Je li to dovoljno da budem mudar čovjek koji gradi kuću na stijeni? Današnja riječ Gospodnja govori nam da u kraljevstvo Božje neće ući svatko tko govori Gospodine, Gospodine. Mi smo ovdje i govorimo Gospodine, Gospodine, ali tko će ući? Isus je rekao da onaj koji vrši volju Oca njegovoga koji je na nebesima, tko god sluša ove njegove riječi i izvrši ih će biti mudar čovjek. Izvrsno. Naša blizina je tu, ali to nije dovoljno. Ono što se drugo traži od nas jest vršenje volje Božje, ali prije tog vršenja je što potrebno? Slušati riječ Božju.»

Propovijedajući istaknuo je da djelovanju prethodi slušanje te da se u crkvi čuju izvrsne stvari, da nas Krist poučava kroz Evanđelje i prispodobe te nastavio: «Međutim, prvi se javljam, čujem izvrsne stvari ali kad izađem iz crkve, znate što mi se događa? Zaboravim ih. I ne usvojim ih. I ne živim po njima. I često nam se događa da su naše crkve ostave zaboravljenih, napuštenih i neiskorištenih riječi. Čujem ih, svide mi se i onda kad idem iz crkve ostavim ih tu. I nitko se od nas neće vratiti po tu riječ u crkvu, kao što se vraćamo za kišobranima, torbicama, mobitelima. Mi ih ostavimo ovdje i pođemo dalje.» Don Marinko pitao je sve mlade: «A što Krist želi?» te odgovorio: «On želi da riječ koju smo čuli, riječ koju smo primili u svoje srce, iznesemo iz ove crkve i da ona hoda ulicama, da je donesemo u kuće, u svoje obitelji, u svoj dom, i da po njoj živimo. Ako ono što čujemo u crkvi nas oduševi samo dok smo u tu i ništa ne promijenimo i ne usvojimo, prvo u svoje srce i onda ne donesemo onima kojima odlazimo, neće biti dovoljno. Onda ćemo biti oni za koje Krist kaže da samo govore Gospodine, Gospodine ali neće takvi svi u kraljevstvo Božje.»


Bog postoji

Don Marinko se obraća mladima pitanjem: «Dobro nam ide propovijedati o Kristu, nije ni molitva loša, međutim život, što moj život govori kakav sam ja čovjek? Kakvi smo mi ljudi? Svatko od nas treba sebi ovo pitanje postaviti. I ne bi smjelo biti rascjepa između onoga što vjerujemo i onoga što živimo. Ne bi smjelo biti rascjepa između onoga što govorim i onoga što prakticiram.»

Prisjećajući se filma kojeg je gledao u studentskim danima u Italiji «Đavao dolazi u četiri», priča kako u tom filmu nije riječ o Đavlu, nego o jednom vulkanu koji je «spavao» te u četiri sata eruptirao, zatim je nastavio govoriti: «Zanimljiva je slika prikazana, ispod tog vulkana bio je zatvor, zatim nešto dalje bolnica za djecu s poteškoćama u razvoju, a još dalje od vulkana je bila crkva i župna kuća velika. I lava je tekla prema tim zgradama, te upravitelj zatvora pušta zatvorenike i govori im da trče, i govori im da ako mogu spašavaju djecu iz bolnice jer su neka od njih nepokretna. Zatvorenici su došli do bolnice i stali, no vidjeli su da se lava približava te su nastavili trčati. Nisu imali hrabrosti ući u tu zgradu i pomoći djeci jer bi time ugrozili svoj život. S jedne udaljine vidjeli su što se događa, zatim su ugledali svećenika kako izlazi iz svoje kuće i trči prema bolnici i iznosi djecu. Jedan od tih zatvorenika rekao je zanimljivu rečenicu: «Ja sam ateist, ne vjerujem u Boga, ali ako bi Bog postojao On bi radio upravo ono što čini onaj čovjek, svećenik.»»

Na kraju propovijedi, don Marinko je poručio mladima: «Ono što je temelj svega jest da Bog postoji, a mi bismo trebali činiti ono što bi On zaista činio. Pa čak i ugroziti vlastiti život da spasimo nečiji. Po cijenu vlastite smrti. U vašim životu ćete imati situacije gdje ćete moći reagirati na različite načine, ali ako budete slijedili Krista, ako budete slijedili ono što On govori onda ćete biti mudri graditelji koji svoj život grade na stijeni i niti jedna bujica, niti jedan vjetar je nikada neće moći srušiti. Taj život vaš, ta vaša čvrsta stijena će vas dovesti do vječnosti. Do spasenja. Zato, hodite ka tome. Ono što čujete primite srcu i iznesite iz ove crkve, nemojte zaboraviti nego svjedočite živog Krista svojim vlastitim životima. Bit će teško, ali ne bojte se niste sami. Bog je uvijek s vama.»

Pred pretvorbu kruha i vina uz mekane note s klavira, svi koji su htjeli mogli su napisati svoje molitve na papiriće te su neke od njih bile i pročitanje kao molitva vjernika. Na kraju mise, pročelnica Vijeća za mlade Dubrovačke biskupije, Ana Marčinko obavijestila je mlade o nadolazećoj duhovnoj obnovi 12. prosinca, istaknula da su prijave za Taize molitveni susret mladih u Pragu za Novu godinu otvorene do 9. prosinca jer je ostalo tek nekoliko praznih mjesta te pozvala sve i sljedeći četvrtak u Male braće u 19 sati na misu za mlade.