Crkvu Male braće polako ali sigurno ispunjali su mladi ljudi koji su i ovog četvrtka, 11. prosinca, došli sudjelovati na misi za mlade koju je predvodio don Marinko Šljivić u koncelebraciji s gvardijanom fra Veselkom Grubišićem Na početku same mise, u pokajanju, don Marinko uputio je mlade u iskreno, potpuno i cjelovito pokajanje ističući kako je iznimno važno u potpunosti se otvoriti i priznati grijehe te zatražiti oproštenje od Gospodina jer ta istina duše koju čovjek prikazuje Bogu mora «biti potpuna ili je uopće nema».

Bog čuva od svih povreda i daje nadu

Pozivajući se na prvo čitanje, don Marinko svoju propovijed je započeo riječima: «Ti, moj Bog, meni pomažeš i kažeš mi da se ne bojim. Jesam li toga svjestan, jesam li svjestan da na svakom kutku ovog grada, moje kuće, kuda god da prolazim stojiš Ti i štitiš me? Jesam li svjestan da jedino Ti, Bože moj, možeš krijepiti moju dušu, štiti me i povijati moje rane? Mislim da je jedan veliki problem kod svih nas nepovjerenje u Gospodina. On je rekao da je naš, moj, tvoj Otkupitelj. Imam li povjerenja u Boga da mi On može pomoći kada me drugi ljudi odbace i onda kada mi drugi ljudi podmeću?»

Nakon postavljanja pitanja mladima, pitanja za razmatranje i preispitivanje vlastitog povjerenja u Gospodina, don Marinko je propovijed nastavio govoreći: «Svatko od vas ovdje, i oni danas nisu ovdje u crkvu, su jedna posebna priča. Svatko od vas. I svatko od vas ima svoju prošlost, i ona nas je oblikovala takvima kakvi jesmo. Bilo da smo dobri, bilo da smo manje dobri, bilo da smo zli. I nažalost, znate li što nam se često puta događa, da u toj svojoj priči, a svatko od nas je određena priča, često puta ispisujemo tužne stranice. I plačemo. Možda plačemo zbog toga što nas drugi ne prihvaćaju, zbog toga što nam drugi čine nešto loše, zbog toga što ne možemo uspjeti u nečemu i non stop plačemo i redovito plačemo za nečim što je iza.» Don Marinko je naglasio mladima da vlastita prošlost svake osobe nažalost često čovjeka obuhvaća i u sadašnjosti te je nastavio dajući i sebe kao primjer: «I mnogi ljudi, i ja sam prvi, često puta, znam živjeti u onome što je iza i mislim Eh sad bih mogao, kako nisam to napravio, da sam to napravio bilo bi drugačije, što sam mogao...Non stop! Non stop svu energiju ponekad ulažem u ono što je prošlo i iza. Nažalost, nekima prođe i život da im je glava okrenuta iza. I kad ti je glava okrenuta iza, onda ne vidiš kuda ideš, gdje koračaš, i cijelo vrijeme te to što je iza - pritišće, i ne možeš se uspraviti. I ne možeš hoditi naprijed. Naprijed, tu, sam ja, Bog koji krijepi desnicu tvoju i ne boj se. Ja te čuvam.»

Don Marinko rekao je mladima da će ih puno puta ljudi povrijediti, oni bližnji, prijatelji i prijateljice, mladić ili djevojka, no onda je dao nadu osvrnuvši se na Matejevo Evanđelje o svetosti Ivana Krstitelja i rekao: «Ali moj Bog me čuva od svih povreda i daje mi nadu, samo ako dopustim Njemu, da On hodi sa mnom, da ja hodim s Njim i da budemo jedno - zajedno. I onda, što se događa kad hodim s Njim? Onda ću zavrijediti ono o čemu On govori u Evanđelju gdje piše Nema većeg rođenog od žene na ovome svijetu od Ivana Krstitelja. Nema većeg sveca, a i najmanji u Kraljevstvu Nebeskom je veći od njega.» Nakon ovih misli istaknuo je da je bit onoga što želi reći da: «Onog trenutka kada ste se rodili otvorena je jedna knjiga i svaki dan vašeg života jest jedna stranica, i vi ispisujete tu knjigu svaki dan. Jednog dana će ta knjiga biti zatvorena, ispisana će biti posljednja stranica. Nečija knjiga ima na tisuće stranica, nečija ima stotine tisuća, neke knjige su i tanke. Jednog dana će se zatvoriti i onda kada se zatvori, a zatvorimo je svojom smrću, Netko će uzeti tu knjigu, otvoriti ju i krenuti čitati od prve stranice. I onda na osnovu te moje priče koju pišem svaki dan će mi moći reći Da, ti si zavrijedio i uđi u Kraljevstvo moje, budi sa mnom, ne boj se. I onda ću moći biti najveći od svih svetaca koji su živjeli na ovoj zemlji. Ali, znate ima knjiga i priča koje nisu baš pozitivne i nemaju sretan završetak. Ima puno priča koje su neispričane. Da, ima. Znate li zašto? Zato što su ostajale i živjele na jednoj od stranica, a nisu mogli poći dalje i te su se stranice ponavljale jer su živjeli u nečemu što je prošlo, jer nikako, možda, nisu mogli oprostiti ni sebi ni drugima. Zato je bitno da hodim naprijed, da koračam naprijed kako bih došao do Kraljevstva Nebeskog. Ne mogu živjeti u onome što je prošlo.»

Svako djelo učinjeno danas je sutrašnji plod

Nastavio je svoju propovijed ističući kako je iznimno važno da «nadiđemo svoju prošlost, da je se oslobodimo, stresemo sa sebe i da hodim naprijed. To nije lako. Često puta se mi vratimo i pokušamo vidjeti što je to bilo prije. Pročitamo tu stranicu i to nas dotakne i to nam nekad probudi emocije. Na onome što je prošlo, ne, nemojte, živjeti. Nego, ulažući svoju energiju upravo sada, gradimo bolje sutra. I danas ono što činite, brat ćete plodove tog svog rada sutra. To zapamtite! Svaki vaš korak, bilo da radite na sebi, bilo da se žrtvujete za drugoga, što danas učinite sutra ćete brati plodove toga baš kao što danas berete plodove onoga što ste činili jučer, prije 15 dana ili prije godinu dana.»

Don Marinko je rekao kako je svaki dan, današnji dan prigoda da se taj dan iskoristi, da se čovjek probudi posebno u adventu jer je ono – vrijeme buđenja te pozvao mlade da se probude i kažu: «Bože, ja ne želim više živjeti u prošlosti, ona je tu, oblikovala me ovakvim kakav jesam. Ponosim se njome, možda nije bila divna, krasna, ali, ja imam svoju sadašnjost i znam da me Ti čekaš, tu, sada. Imam svoje sutra. Imam svoju budućnost», te nastavio: «I počnite živjeti sada. Probudite se. Uložite svu svoju energiju u ovo što danas imate.I vjerujte. Uvjeren sam da ćete ako budete dobro, pozitivo i korisno ulagali danas, sutra imati veći osmijeh nego li ga imate danas. Neka vaša priča bude sretna. Nek knjiga vašeg života bude ispisana predivnim stranicama. Da onoga trenutka kada je uzme Onaj koji će je čitati može, s osmijehom na licu, pogledati vas, a da vi bez srama možete Njega pogledati u oči, i da vam može reći Da, vjerni slugo, dobar si bio i zaslužio si ući u Kraljevstvo Gospodara svoga. Sve što činite, sve što pišete na im svojim stranicama, svakodnevnim, neka bude tako pisano da se ne posramite kada ih netko drugi bude čitao. A čitat će ih. A ono što činite, bilo u skrovitosti svojih domova, bilo u skrovitosti svojih srca – i to je zapisano u toj knjizi. Sve vaše misli, želje su zapisane.»

Don Marinko pozvao je mlade da se te večeri odluče učiniti nešto dobro i pozitivno te je rekao kako do sada kao propovjednik na misama za mlade nije «hodio ka nekom cilju da nešto tražim od vas» u smislu da se svakog tjedna učini neko određeno dobro djelo ali: «Evo sada tražim. Ovu večeras misu baš želim namijeniti za vas da vi ova dva tjedna pred Božić koja su ostala se zaista probudite. Ali u potpunosti, ono što sam rekao na početku, da se u potpunosti probudite i budete iskreni, da odlučite da želite nešto napraviti. Bog dolazi i donosi vam nadu, donosi vam radost. Naš Bog je Bog radosti. Bog ljubavi. On želi da i vi budete radosni i prepuni nade. I, to ćete moći učiniti ako odlučite danas da onu stvar koja vam je možda najteža, a vi znate koja je to stvar koja vas možda najviše opterećuje, da je se pokušate osloboditi.» Pozvao je mlade da do Božića naprave nešto što će im donijeti mir i oslobođenje bilo da oproste nekome nešto, izmire se s prijateljem, članom obitelji, ponovno započnu razgovor s nekom osobom te im je uputio riječi ohrabrenja: «Nema veze kakva će reakcija biti, nemojte se bojati reakcije. Ne. Bog kaže Ja sam s tobom, ne boj se, ja te čuvam, ako hodiš mojim putem ja ću biti s tobom, ničeg se ne trebaš bojati. Ako mogu činiti nešto za svoje bližnje, za svoju majku, za svog oca – da to i učinim. Da odlučim da ovaj Božić nešto želim promijeniti. I onda će to biti izvrstan početak novog poglavlja. Svaka nova sitnica će vas poticati na drugu i malo po malo će stranice vaše životne priče biti predivne. Bit ćete ponosni na njih. Bit ćete ponosni na sebe. Bog će biti ponosan na vas. Vaši bližnji će biti ponosni na vas. Vi to možete. I odlučite sada. Ja odlučujem da ću popravit nešto. Sigurno. I vi donesite svoju odluku.»

Crkvu je ispunila meditativna glazba, a svi sudionici euharistijskog slavlja su imali mogućnost na male bijele papiriće napisati svoje molitve od kojih su neke bile čitane kao molitva vjernika. Nakon pričesti, pročelnica Vijeća za mlade, Ana Marčinko pozvala je sve mlade koji imaju vremena do Božića petkom poslijepodne i subotom jutro da se jave ako žele volontirati jer u trgovačkim lancima u Dubrovniku traje humanitarna akcija Caritasa i Dubrovačke biskupije prikupljanja osnovnih prehrambenih, dječjih i higijenskih potrepština za one kojima je najpotrebnije. Andrea Džakula, predstavnica Studenskog katoličkog centra pročitala je preostale obavijesti i najavila događanja SKAC-a te uputila da se sve informacije mogu saznati i na službenim stranicama na internetu. Nakon blagoslova svi mladi su bili pozvani na čaj i druženje u sv. Klare.