Crkva Male braće još jednom je u četvrtak, 22. siječnja, postala dom mnogim djevojkama i mladićima koji su došli na misu za mlade tražeći i osluškujući što im Gospodin ovoga puta želi poručiti. Misu za mlade predvodio je don Marinko Šljivić, a propovijed je započeo riječima: «Najtemeljnija ljudska potreba, svakog čovjeka, jest da bude spašen od valova».
Obala spasenja
Istaknuo je da su za svakog čovjeka ti valovi različiti, za neke «to može biti tjeskoba, to može biti depresija, to mogu biti osobni strahovi, to može biti besmisao, to čak mogu biti i drugi ljudi koji nam nanose probleme. I svatko ima potrebu biti spašen, samo da je spašen od tih svojih valova života koji te nekada nosaju, a nekada razbijaju od stijene. Tada je jedina želja doći do kopna. Ta obala može biti mir, može biti radost, može biti zadovoljstvo.» Don Marinko je nastavljajući svoju propovijed poručio mladima da «dom nije kuća, niti sobe, već mjesto gdje se osjećam ljubljen i gdje mogu ljubiti. Gdje mogu biti prihvaćen, gdje više ne trebam živjeti u strahu, opasnosti i prijetnji. I svaki čovjek ima potrebu dočepati se tog doma.»
Don Marinko rekao je da «nema čovjeka na ovom svijetu koji nije kadar učiniti štošta da bi došao do tog doma, do tog mira, radosti te ljubavi», te je nastavio govoreći da to neki traže u novcu, neki u najboljim i najluđim provodima, idu vračanju, gatarima, okreću se horoskopu, a da oni malo pobožniji idu u Lourdes, Međugorje, Šurkovac, na razna hodočašća i traže, traže taj mir, a «svi traže jednu te istu stvar, traže Isusa Krista.» Pozivajući se na Evanđelje koje kaže da svi koji su bili pogođeni nekim zlom su se bacali na Njega i bili spašeni, don Marinko je postavio pitanje svima u crkvi: «Gdje je On? Je li sada ovdje među nama? Jest. On jest među nama, ali u klupama još ima mjesta. Zašto ljudi nisu nahrlili ovdje nego ga traže svugdje drugo?» te daje dva razloga. Prvi razlog je što ljudi «nisu čuli nikakva svjedočanstva o Isusu. Nisu čuli da On nešto čini. Možda je premalo oduševljenja od nas koji smo ovdje u crkvi, koji smo mu blizu.» Don Marinko za drugi razlog kaže da je «možda puno jači i veći» te ističe da «mnogi ljudi idu onamo gdje se događaju čuda. Mi ne možemo činiti čuda, ozdravljati ljude i svijet» te govori da iako je crkva puna i dalje ima mjesta te s obzirom koliko ima katolika, oni koji idu u crkvu su manjina.
U nastavku propovijedi don Marinko je poslao iznimno važnu poruku mladima: «Ako mi nismo oduševili one koje susrećemo za Njega, onda možemo tražiti razloge zbog čega je to tako, a da bismo došli do tih odgovora moramo se zapitati zbog čega smo mi došli ovdje na misu. Ako si večeras ovdje samo zbog mise, to nije dobro. Ako ste ovdje zbog propovijedi, onda ste došli iz krivog razloga. Možda oni koji dolaze radi propovijedi se nekada razočaraju pa onda ne dođu opet i zato ih nema. Ako ste ovdje zbog atmosfere, za koju ste čuli da je super opet ste došli iz krivog razloga. Ljudi da bi ozdravili od svojih strahova, tjeskoba ne trebaju pobožne glumce i vjerske fanatike. Oni trebaju živoga Isusa Krista i trebaju Njega prepoznati u drugom čovjeku. Vide li to u našim životima, oni će doći, naše crkve će biti prepuna.»
Crkva je lađa, a Isus Krist kormilar
Govoreći mladima kako dotaknuti i osjetiti Isusa don Marinko se pozvao na Evanđelje i rekao kako je «naša lađa, naša Crkva» te da možda «ima puno rupa, i mi smo možda krivi za to, ali u Crkvi dodirujemo Krista i u kojoj je On kormilar i ona nas čuva od valova, čak iako ima rupa, ona nas čuva. Ta naša lađa, Crkva, je ona lađa koja će me dovesti na onu obalu. Dovodi me tamo gdje je moj dom, tamo gdje ću biti prihvaćen, tamo gdje ću biti ljubljen.»
Don Marinko je poručio mladima ako postanu svjesni te činjenice onda će pronaći Isusa Krista i «samo u toj Crkvi Ga mogu dodirnuti svojim životom, i samo u toj Crkvi mogu biti ozdravljen od svih onih valova, depresija i tjeskoba. Ne, možda neću ozdraviti, ali ću u toj lađi prihvatiti i svoju tjeskobu, depresiju i bolest. Neću tražiti čudo da ozdravim, neću tražiti da progledam ako sam slijep, ali ću u toj Crkvi ako Njega dotaknem razumjeti i s osmijehom na licu prihvatiti život onakav kakav jest. I onda, onda ću ozdraviti i biti u potpunosti zdrav i širiti to zdravlje gdje god dođem.»
Propovijed je završio snažnom porukom da «Bog vas treba zdrave, a ne bolesne. Treba vas zdrave, ne da bi bili vjerski fanatici i pobožni glumci nego da biste bili dobri očevi i majke sutra. Da biste bili susjedi, dobri građani, da biste činili dobro svima koje susrećete ne gledajući ni vjeru ni naciju nego da donosite radost i mir. (...) I tako ćete biti ponos našeg kormilara, Isusa Krista. Neka vam svaki razlog dolaska u crkvu bude Isus Krist, ne atmosfera, ne bend, ne zbor, ne propovijed ili svećenik, nego On, a onda će vaš život dobiti smisao. Vjerujte.»
