«Za kim gubiš glavu?» bila je tema mise za mlade u četvrtak, 5. veljače, u crkvi Male braće koju je predvodio don Marinko Šljivić u koncelebraciji s fra Piom Pejićem, fra Rafaelom Romićem, fra Andrijom Bilokapićem i don Marinom Lučićem. Pozivajući se na Evanđelje don Marinko je istaknuo kako «Bog uvijek traži čovjeka» te poručio da On ljude poziva k sebi jer želi «da svaki čovjek dođe sam k sebi, a k sebi čovjek dolazi tako što čuje Boga» te istaknuo da «često taj Božji glas biva oslonac u dezorijentiranosti. Često puta taj Božji glas biva točka kojom određujem svoj položaj. Često puta taj glas biva znak i svjetlo da se ne bih izgubio.»
Pozvan si da bi bio poslan drugima
Spominjući Evanđelje don Marinko je istaknuo kako je Bog tu dvanaestoricu uspio dozvati zato što su ga oni uistinu čuli i poručio mladima da «Bog često, svakodnevno doziva, samo nažalost, mi ponekad ne znamo čuti. Ne možemo čuti i zato je bitno usredotočiti se na Njegov poziv». Govoreći o tome što znači kada Bog zove, a čovjek se odazove don Marinko je kazao da «to onda znači da sam postao svjestan sebe. Svjestan zbog čega jesam ovdje na ovom svijetu, onda me On šalje da to zbog čega jesam ovdje pokušam ostvariti. Ostvariti u odnosu s drugima. Samo onda kada nas Isus šalje negdje možemo biti uspješni u onome što činimo.» U propovijedi je istaknuo da kada čovjek radi ono za što ga je On poslao «nisam sam. Imam Njega kraj sebe. Kad imam Njega, onda imam i Duha Svetoga koji me daruje i tada neke stvari koje su mi neostvarive – mogu ih riješiti.»
Don Marinko je istaknuo da je «ključna stvar, za nas svećenike tako i za sve vas, nenavezanost na materijalne stvari» kako bi ono za što je Bog čovjeka poslao bilo uistinu ostvareno, uspješno i ispravno jer je i On poručio svima onim koje šalje da «ne nose ništa sa sobom.» Pojašnjavajući svoje riječi poručio je mladima da «Krist ne želi reći da morate biti siromasi, bez ičega, koji će hodati okolo i prositi za koricu kruha. Ne, ne. Ako želiš dobro ostvariti svoje poslanje, ti ne smiješ biti navezan na nešto jer svaka navezanost na jednu stvar vodi ka ovisnosti. Kada si o nečem ovisan onda ti svoje poslanje prilagođvaš i podređuješ toj svojoj ovisnosti. Ona te određuje. Ne možeš se u potpunosti predati svome poslanju.»
«Uz nenavezanost ključna stvar je imati snažnu vjeru u Njega. Uz tu snažnu vjeru i ne naveznost znači da svoje poslanje možeš ostvariti čak i pod cijenu života» istaknuo je don Marinko i nadodao da «snažna vjera u Krista oslobađa jednu određenu snagu u svakom od nas, a s tom snagom mogu obraćati druge, mogu izgoniti zloduhe i mogu ozdravljati nemoćne!»
Što da je to tvoja zadnja misa?
Govoreći o dvanaestorici koje je Isus pozvao, a koji su kasnije združeni don Marinko je kazao: «Svi ste vi pozvani i evo združeni u jednu zajednicu. Ta pozvanost i ta združenost mi daje određenu sigurnost, a to je – neustrašivost jer su i njih dvanesotrica bili zajedno i nesutrašivi i kada su se razišli. Ne bojim se jer navještam ono što vjerujem. Ta združenost zajednice mi daje da mogu više ljubiti. Da mogu više praštati. Ta združenost me uči kako biti prijatelj drugom čovjeku.»
Don Marinko je pitao mlade kako danas biti taj koji navješta, koji je poslan, kako biti onaj koji obraća, istjeruje zloduhe i liječi, a potom i dao odgovor komentirajući kako se ne mora završtiti «teološke studije» već da se «navjestitelj postaje iskrenim pozivom od Krista, iskrenim poslanjem» te da je to dolaskom u crkvu dijelom ostvareno. «Ali zašto samo dijelom?», upitao je don Marinko te istaknuo: «Stvar je u tome jesam li se ja dovoljno snažno odazvao tom pozivu. Odazvati se iskreno pozivu znači da ću se i obratiti, a iskreno obraćenje mijenja me iznutra. To znači da prihvaćam ono što Krist od mene traži, a to znači da živim po pravilima koje On daje.»
Netko može ići na misu svaki dan, vjerovati u Boga ali to ne znači da nije potrebno obraćenje. Don Marinko je poručio mladima da «često premalo razmišljamo o svom životu» te da svatko treba iskristalizirati sliku Boga u svom životu te da svaka osoba mora «shvatiti da sve dobro u mom životu je došlo po Njegovoj milosti, a ne mojim zaslugama. Moramo iskristarlizirati pravu i iskrenu sliku o tom Ocu. Neiskrivljenu.» Don Marinko je istaknuo da je za svaku osobu nužno spoznati da svakog čovjeka «Bog ljubi, prašta, diže, prihvaća i da, na kraju krajeva, umire za mene.» Poručio je mladima da kada idu na misu, svaki puta, zamisle da im je to posljednja i tada se iskreno preispitaju, i otvore srce, želje, strahove te se tada «usudi otvoreno progovoriti s Njim» s Ocem. U propovijedi don Marinko je rekao mladima da Mu u razgovoru zahvaljuju na svemu, savršenom i ne savvršenom, te da u molitvama ne budu sebični jer kada se moli i za druge molitva «dobiva veću dimenziju. Njegov glas će postati jači i čvršći u tebi. Doći će do preobraženja.»
