U iščekivanju Božića u Dubrovnik je stigao Fra Marin Karačić. Vodio je adventsku duhovnu obnovu, a mi smo tom prilikom iskoristili priliku porazgovarati s njime o životu svećeništva, teškoćama takvog života i uspjesima. Fra Marin Karačić, 37-godišnji fratar iz Hercegovine, također je i kantautor duhovne glazbe, a njegove pjesme na društvenim mrežama imaju i po milijune pregleda.
Kako je to biti fratar jednom riječi?
Lijepo!
Jeste li imali drugih planova za karijeru?
Moji planovi su bili jedno, Bog je htio drugo. Bog me uvjerio da je ovo što je On htio puno bolje od onoga što sam ja htio. Moja je želja kroz srednju školu bila upisati psihologiju. A sada vidim iz godine u godinu da je ovo stvarno moj put i da je ovo poziv gdje se ja najviše osjećam da mogu dati i gdje me očito Bog najviše može iskoristiti. Biti Kristov svećenik stvarno je velika odgovornost i velika milost, velik dar. Jako je nezahvalno sebi prisvajat nekakve zasluge. Tu se čovjek može jedino truditi biti vjerodostojan i vjeran. Ima i jedna stara usporedba: biti što prozirniji da ljudi što manje vide njega (svećenika), a kroz njega što više Krista.
Na kraju na neki način i jeste psiholog?
U razgovoru s ljudima i treba mi najviše i psihologija i psihoterapija i duhovnost i molitva. Kombinacija svega tog zajedno uistinu može jako puno pomoći čovjeku. Tako da se na jedan način i bavim tim svojim prvim snovima. Samo što je to Gospodin puno, puno kvalitetnije produbio i ostvario u mom životu.
Koja Vam je najdraža priča ili događaj iz Biblije?
Najdraži možda lik iz Svetog Pisma mi je sveti Josip. Samozatajan, vjeran, svakodnevan čovjek bez puno priče. Samo jedna vjerodostojnost života. Povjerena mu je tolika zadaća, a ni u jednom trenutku se ne vidi on, nego Krist kojemu je cijeli život služio.
Koji Apostol Vam je najbliži da morate birati?
Dvoumim se između Ivana, Šimuna i Tome. Kombinacija njih 3. Nekako mi se život i najviše isprepliće osobinama njih trojice.
S obzirom na to da nisam svećenik, zanima me bude li teškoća u toj predivnoj službi?
To je baš teška i kompleksna tema, ali budući da smo i mi ljudi normalno je da imamo teške dane. Da imamo dane kad se osjećaš kao samo čovjek i kad ti treba i ta ljudska utjeha i ljudska blizina. Ali mislim da svaki svećenik svoju utjehu treba tražiti ispred svetohraništa, pred Presvetim u molitvi te da je najveća i jedina utjeha u ovome svijetu upravo Krist. Mi služimo Kristu tako da malo bi bilo jako čudno da jedan svećenik traži utjehu u svijetu. Utjeha svakog svećenika sami je Krist.
Imate li neuobičajenu zanimljivost u svojoj službi?
Nešto što je zanimljivo i neobično? Pa to da je Bog iskoristio onu moju najveću manu kao nešto neprepoznatljivije na meni. Jer sam imao strašnih problema s mucanjem i do srednje škole doslovno nisam mogao izgovoriti normalnu rečenicu. I sad taj moj najveći problem, moj najveći defekt, najveća mana koju sam imao Bog je tako pretvorio u nešto što sada najviše koristim i po čemu me ljudi, evo, najviše znaju. I drago mi ne da baš taj nedostatak Gospodin može pretvoriti u pobjedu, vrlinu koja će Njega slaviti.
Koja Vam je najljepša situacija/osobina kod Krista?
Toliko je lijepih situacija da je teško izdvojiti samo jednu. Lijepo je što u Novom Zavjetu možemo vidjeti Isusa u svim osobinama: osobinama čovjeka, osobinama Boga, Isus koji suosjeća, Isus koji plače, Isus koji je prijatelj, Isus koji je blizu i na kraju Isus koji se žrtvuje do kraja i umire za nas. To je život na kojem treba zahvaliti i nastojati biti Mu što sličniji.
Za kraj, što biste poručili mladima?
Znate kako kažu: ,,Budite svoji”, ja im ne bih rekao budite svoji, nego budite Božji. Što više budete Božji, što više budete Kristovi to ćete više biti svoji!
Ana Paula Bokić